Ženska glava, muški taksirat

.


07.01.2013.

Kako je „pravo“ povjerovalo meni?

Ne pišem. Ne jer nemam šta reći, nego jer me je strah. Vrijeme mi je pokazalo da kada čitam o starim iskrenim emocijama, predaji i ljubavima, nosim kiseli osmjeh znajući da od toga danas nema tragova, da se tih osjećaja ne sjećam, da su bili trivijalni i nepotrebni, još jedna od faza sazrijevanja. Ako sudbina ponovo učini isto, to će biti dokaz da postoji zaluđivanje i nerealne maštarije o svijetu za koji vjerujemo da postoji, a on bitiše samo u našim mislima i nema nikakve veze za realitetom. Raznim sam putevima hodila, nebrojno mnogo ljudi srela i od njih učila, velika očekivanja i velika razočarenja. Hrabro sam odustala od nemogućeg i vratila se u svoj svijet, možda mali, ali sam ga učinila rajem za adolescentsku dušu. Rekla sam jednom „ Jedna mala nada bila je sakrivena na dnu Pandorine kutije. Ono pravo će vjerovati tebi. Ako ne vjeruje onda nije pravo“ Bilo je. Bez puno pitanja, bez srkleta, bez suza i opravdavanja, pravo je vjerovalo i ja sam njemu vjerovala. Moj mali savršeni kosmos, odmor misli, spokoj duše. Predati se momentu bez predrasude da ti neće biti dovoljan. Oni koji su trebali biti tu, bili su. Naplatila sam dugove. Kad ne budi vrijedni, od njih ću odustati, a doći će novi čuvari moje savjesti. Neka sva tuga, briga i boli budu cijena za sekundu mira. Neka padnem, izgubim se na putevima gospodnjim i uništim dobro-ne znajući ga prepoznati, samo ako ću kada ostanem sama, u sebi vidjeti diva i snagu da krenem ponovo. Pustila sam karmi da pojebe zlocastu djecu.

08.10.2012.

cardas

Prepoznala sam haos kada sam shvatila da mi rijeci nemaju znacenje. Prozivjela sam bajku bez da sam zapisala i jedno slovo. Pustila sam da se istine izmaknu, pustila sam samo da osjecam, bez da pamtim detalje i da se za njih ljubomorno vezem. U jednom momentu sam bila dovoljno daleko da mi nista ljudsko nije znacilo, potpuno ponizena njegovim prisustvom, u njegovom savrsenom svijetu, savrsenom gradu, savrsenom stanu, potpuno otudjen od emocija, koje sam naglo donjela i razrdrmala cvrste zidine muskog ponosa. Pazljivo je slagao novac na sto, pazljivo sipao fino vino sa vrha police, brisao podove, pravio mi kafu, sutnjom ostavljao prostora da slozim haoticne misli. Uzimao je previse od mene, osjecala sam kako ga cuvam, posesivno, ljubomorno, ne dajuci ni sekund nekome drugom, osjecala sam kako sumnjam u sve, moleci se za sekunde nase istine. Ponovo smo stajali na zeljeznickoj stanici. Ja sam ponovo odlazila, ali ovaj put ostavila mu sve. I kajanje, tugu, nerazumjevanje, nepravdu i svu bol koju sam mogla prozivjeti ovdje. Ostavila sam mu sva pitanja na koja nisam mogla naci odgovore i zaduzila da traga za sobom. Ponovo zivi u kompjuteru. Ja sam ispred. Ne spremna da se mjenjam, ogorcena na kompromise i muskarce koji nisu on. Ponovo pusim kutiju cigareta dnevno i pijem previse. Citam i razmisljam. Buljim u prazno i trudim se da razumijem ljude oko mene. Uspjehe sam nizala na svim poljima osim upoznavanja sebe. Izgleda da je on moje puteve samo zamrsio. Ponudio mi nesto novo i probudio u meni vulkane emocija koje su spalile zadnje atome razuma. Vidjela sam ga kako sjedi na tunelu i gleda u most dok se svjetla grada pale, vidjela sam ga kako se nasmije kad prodje pored postera Indije, popije malo, jede kokice, spava. Vise se ne smije isto, sjetio se starih kompleksa, ponekad bijesan i razocaran bulji kroz prozor na kojem sam pusila cigaru prije spavanja. Ponovo sam. Ponovo sama. Na dva kraja svijeta. Na dva kraja ljubavi.

10.08.2012.

R for r.

Posljednji dimovi cigarete praceni mislima o zivotu koji sam mogla imati. O nocima kada nismo mislili o sutra, nadajuci se da ce trajati vjecno. Bez strahova i suvisnih rijeci. Sada ne citamo misli tako uspjesno, dok vristimo zarobljeni u virtualnom svijetu. Nedostajes, jer si simbol dalekog, zabranjenog, simbol buntovnistva, neceg novog. Nedostajes, jer nista od toga sada nemam. Pokusala sam ti prevesti Balasevica, da prosapucem da te nocas ruski volim, ali sta su reci, kremen sto se izlize kad tad.

12.07.2012.

Stvar pobjede, poraza ili momenta?

Trebala mi je kisa da me napomene da sam covjek. Trebala mi je da me natjera da placem vristim i progovorim papiru. Ljudi su dolazili i odlazili. U jednom momentu su mrtvi, ili na drugom kraju svijeta. Saznala sam da je zivot prekratak da bih propustala momente i da je neophodno da se naucimo da ne mislimo o sutra. Proslo je premalo dana naspram broja dana kojih cu provesti ovdje. Prerano da se emocije sloze i da se naucimo nositi sa stvarima i istinama. Mjesecina ko dukat zut je bila samo jednom i nikada vise takva nece biti. Ali ce svaki put biti prvi put. Ako naucim da tako zivim zivot.

Oko mene se igrala drama, razliciti karakteri hodaju po sceni, govore razlicite stvari, rade razlicite stvari. O svakom znam po nesto, ono sto mi kazu ili ono sto zakljucim. Nekad zakljucujem pogresno i moram da se nosim sa posljedicom, nju bira zivot, glavni lik. Kao zivotinje se otimamo i borimo da bi bili najbolji, da bi imali najvise. U svakom momentu se neka borba odigrava i neko je gubitnik. Neko pobjedjuje. Postoje li uopste stvari u zivotu kod kojih nema pobjede ili poraza? Postoje li momenti nakon kojih se necemo osjecati kao jedna od kategorija, jesmo li sposobni za to ili smo samo igraci u igri sa jasno odredjenim pravilima i skupljamo bodove? Je li me tijelo izdalo i slagalo, u silnoj potrebi da se dokaze koristilo hormone i poklonio mi momenat zivota. Mozda je sve stvar srece, pa smo u jednoj sekundi na vrhu, u drugoj sekundi je neko drugi ili je sve stvar percepcije naseg poimanja pobjede ili poraza. Ili je to u nama, znanje da prepoznamo osjecaj, biramo lli uvijek jedno ili drugo? On je pobjedonosno izasao ispred, pokazao svima kako mu se moze, ja sam bila prvak u otkrivanju cari egzotike, a ona je bila ta koja je se smijala u lice prvaku otkrivanja. Placala sam malu cijenu uzitka, povremenu bol, poneko sjecanje, sliku, razocarenje. Sve je to ono sto dolazi poslje. Stvari koje ljudi urade i osjete u godini dana, ja sam osjetila u tri dana, prebrzo. Stani, koraci.

Ne znam sta poslje biva, kakvi ostanemo kad stvari odu, kakvi smo mi kad odemo, kako je onima koji poslje nas ostaju. Igra je bila zanimljiva i svi uzivali. A ja, ja nisam znala pravila.

18.06.2012.

Lazovi i sarajevski smrad

Na deset dana do velikog puta, pogodila me istina koja se nije mogla desiti u bolje vrijeme. Odlucnost i zelja da odem iz male bare postajala je veca, jaca  i davala mi nadljudsku snagu. Sve pametne zene kriju stvari, sve one ih sahranjuju u svoju seharu stida i oboje se krivicom i usute i trude se da zaborave. Glupe zene transparentno pokazuju sebe, ne stide se niceg, javno se nose sa svojim greskama i o njima otvoreno govore. Ja sam glupa zena.

Konacno kad su jednom stvari postale jasno vidljive i ja odlucila da im se posvetim i da naucim nacine za to, nadjem se na rubu provalije i samo jedan korak, jedan centimetar bi mi dokazao da padam na ispitima zivota, da ne znam postaviti prioritete i da ne zasluzujem nista pravo. I s tim bi se vjerovatno znala nositi. Koliko mi je uopste ono pravo znacilo, vrijedi li odustajati od ludih noci, komplikacija i zajebavanja? U tom momentu, na rubu provalije je znacilo. I ja sam znala da je vrijeme da idem kuci.

Ali to nije dovoljno. Nikad nije nije dovoljno. Pitat ce te „zasto si dosla tu, kako si zalutala na centimetar od haosa, kako si fulila skretanje za pravi smjer?“ i ti neces znati  odgovoriti, jer prosto ne znas. Znas samo da to nije vazno, znas da su svi pokusaji da objasnis osudjeni na propast. Ljudima je dovoljno malo, tako malo da pisu romane, samo jedna misao, jedna slika i eto te u vrtlogu ludila. Ljudi imaju sakrivene interese za koje niko ne zna. Ljudi vole dokazivanje i liderstvo. Ljudi znaju iskoristiti tvoje pogresne odluke. Ljudi su zli i ne vole objasnjavanja. Oni su svuda okolo i kad te zajebu moras da se nosis sa mrvama nametnute griznje savjesti za koju nemas razlog, ali ona postoji.

Jedna mala nada bila je sakrivena na dnu Pandorine kutije. Ono pravo ce vjerovati tebi. Ako ne vjeruje onda nije pravo.


13.06.2012.

mazlumska

Hodam ulicama grada, znam svaki cosak, svaki sokak, svaku skrivenu kafanu, znam ljude, znam miris i smrad, znam zgrade, u svakom momentu imam gdje otici, popiti kafu ako sam bez marke, ogrebati se za cigaru kod stare, imam mini sigurnost u ovom usranom gradicu kojeg sam danas dozivjela na jedan novi nacin. Odlasci mi nisu strani, njima se nadam i ta nada mi daje snagu da izdrzim ovdje i onda odjednom kad se odlazak blizi uhvatim se kako hodam sama i sve upijam kao da se bojim da cu zaboraviti, kao da se bojim da ce sve ovdje zaboraviti mene. Nista nije sigurno, nista nije potvrdjeno ali lebdi u zraku, mogucnost iz sekunde u sekundu postaje realnija, previse je stvari zbog kojih zelim da se ostvari, a jako malo onih koji me cuvaju ovdje. Tih malo stvarih su najvrjednije sto imam, vjerovatno jedino sto imam. I ako se ne ostvari, ako ne odem, barem cu znati da sam ih otkrila. Ja se ne bojim, ja samo drhtim od znatizelje, vraticu se, ali odlazicu ponovo i mozda jednom zauvijek napustiti male stvari. A one kao da su se pobunile, kao da osjecaju moju nesigurnost pa su odjednom postojnije i istinije, dokazuju da su tu, vuku me za rukav i kada mi govore da idem. Ovo bi mogao biti pocetak odlaska, prvi put – na kratko, pa na malo duze, kao droga.

  I onda se popnem uz Hulusinu, uberem jednu ruzu kraj Medjedovog haustora, pa sletim kroz At Mejdan do Cobanije, da srknem kafu, zapalim cigaru kod Trznice, kupim crnu kiflu u Francuskoj (siptarskoj) pekari, sretnem Neleta sa torbom metar s metar, prozovem Dejna da progovorimo koju i kad me dan umori, odem kuci, bacim jedan TRTRT sa E. i debelom objasnjavam matematiku, ubjedim ga da znam sve na svjetu i prevodim na latinski i on sve vjeruje.

Malo krompire, malo jaja i pavlake na kasku. Jebo ti sve, al ja se uvijek imam kome vratit.

07.06.2012.

stvar odluke ili stvar sudbine

M. i ja samo izbrojale skoro godinu dana zdravog, iskrenog, veselog prijateljstva. Vrijeme je proticalo prebrzo, pa smo se ibretile kako cemo uskoro biti odrasle zene, sa dobrim poslovima, dobrom lovom i dobrim zivotima. M. je jako dobro znala u tu pricu ubaciti troje djece, ludog muza, frizider pive, veliku porodicnu kucu, macke i cuke, idilu, djeciji smjeh i roditeljske odgovornosti. Ja nisam.

Valjda je vizija buducnosti iskrojena od onog sto smo imali do tog momenta, od onog sto je napravilo sadasnje Ja. A moje Ja se bojalo vezivanja, razocarenja, muskog poganluka, predbracnih ugovora, bezuslovne ljubavi i svakog vida predaje. Moje sadasnje Ja je vidjelo samo sebe samu, ispunjavanje mojih zelja, moja karijera, moj stan, moje auto, moja flasa viskija, moja kolumna, moja putovanja, moj svijet, mali sebicni svijet u kojem nije bilo mjesta za ljude koji nesto ocekuju od mene. Nije bilo mjesta za nikoga s kim bi svoj prostor trebala dijeliti. I ta me je spoznaja preplasila. Vjerovala sam da je veza stvar odluke, da se jedno jutro probudis i kazes sad je vrijeme. Uzmes listu, pronadjes kvalitete i mane s kojim se mozes nositi, poslozis interese, provjeris bankovne racune, biografije i uspjehe, saberes, oduzmes, izaberes i tu je kraj. Praksa nije pokazala tako. Sve se desavalo suprotno od zdrave pameti, sve je nastajalo iz momenta i razvijalo se u velike zivotne prekretnice, prave muskarce. Do sada me sreca sluzila, pa je svaka nenormalna zaljubljenost, ostajala samo to. Vec sam mjesecima razbijala glavu razmisljanjima o covjeku koji je sve sto ja nisam, neambiciozni propalitet, istraumirani kompleksas, klosarcic i skinjara, zaboravljajuci sve to, vidjela sam samo savrsene muske ruke, mekani dzemper i neke nase besmislene price. To nisam odlucila, to nisam izabrala, doslo je samo po sebi, pogodilo me i iznenadilo. Kako onda uopste cijelu konstrukciju buducnosti izgraditi a da ne racunas na taj presudni momenat, koji sve okrene i promjeni te iz korjena? Kako uopste vjerovati u sutra, koje je samo tvoje, ako uvijek postoji rizik da ces pasti pobjedjen od vlastitih emocija?

Mozda je moja sreca zapravo u nizu neostvarenih veza, u zaljubljenosti sa rokom trajanja, mozda je ono sto su svi oko mene smatrali tragedijom zapravo bila moja ulaznica u veliki svijet hedoznima, mozda je to prekretnica do mene same, jasne slike onoga sto zelim.

31.05.2012.

Koliko je nakaradno savršenstvo?

Zagrebala sam ispod svojih najdubljih uvjerenja da sam sretna i zadovoljna prosjecnim zivotom, 2.8o za drinu lajt, 1.5 za kafu, 0.9 za tri kifle, petak odskoci – valja kupit' cuge, valja bit' cuga, nepravilno nacrtan tuš, razmeljana maskara, točeni parfemi, neuogodne cipele. Bila sve osim leprsave labudice, njeznog cvijeta, idealne majcinske slike o kćerki, sve osim knjiskog modela naivne i mirne žene, sve osim drustveno prihvatljive konstrkucije djevojke sa svojih nejakih dva'est godina.

Ta slika mene vise nije bila tako blijeda, gotovo objektivno sam mogla vidjeti svoj odraz u ogledalu stvarnosti, u Neletovoj basti, dok mi je ona pricala o svemu sto mi je suporotno. Te su me price ozivljavale i razbijale iluzije o carstvu feminizma, jakih zenki, velkih slobodnih sisa, neoskrnavljenih maternica i sjajnih crnih kosa. Postoje zene koje jesu leprsave labudice, koje idu do kraja i vole i predaju se i nesebicno daju sebe, postoje zene u savrsenim vezama, sa svrsenim zivotima podredjenim muskom cejfu, koje znaju sve finte svjezeg izgleda, zene koje ljubomorno cuvaju ono sto je njihovo i kada nije njihovo. Zene koje su ideal. Zene iz magazina. Ali sve je opet bilo puno tuge, taj truli svijet je lazna konstrukcija bas kao i moja o svijetu gdje picka vlada, gdje niko nije kurva i gdje nijedna nije svetica. Savrsene zene samo znaju dobro prekriti nepravilnosti, obrisati suze na vrijeme, reci da ih ne zuljaju stikle, vjerovati u pravu ljubav, odustati od svakog drugog zivota kada ljubav to zahtjeva. Savrsene zene su laz, najgora tekovina civilizacije, programirane da vjeruju u sranja i da u konacnici tako prozive zivot, bez odluka koje su donjele same i za njih nisu ispastale. Ili ljubav jednostavno ode kad se zasititi savrsenstva, ljubav guzi okolo, ljubav laze, ljubav zna da savrsena zena oprasta, ljubav racuna na to. Ljubav odlazi i dolazi kad mu je kurcu cejf, prebacuje krivicu i nikad ne izvinjava. Savrsene zene se s tim znaju nositi.

Ja ne znam. I ako mene pitaš, mogu da provedem cijeli vijek u starkama, prljave kose, sa tragicno malim dnevnim budzetom, bez ijednog slatkog momenta, bez ideje o zajednickoj buducnosti i slatkoj maloj cupavoj djeci, mogu vjecno biti svjetska putnica koju nista i niko ne veže, mogu da se odreknem bajki i romanticnih filmova, mogu bez majcinog zadovoljstva i odobravanja mase. Ja to sve mogu, samo mi ne traži da budem savrsena, to nije moja uloga.

28.05.2012.

Nedjeljno prokletstvo

Dan za analiziranje protekle sedmice, dumanje o iducoj, novi spisak obaveza, preispitivanje odluka i puno paranoje. Portali, stare vijesti, radio, kanister kafe i glavobolja (jos ako ostavis naocale i pola ormara kod E.).

Ima li gori dan u sedmici i postoji li ista sto mozemo uraditi da to promjenimo? Jedino da sedmicu ne zivim, da se ne razvalim u petak i da prespavam subotu. Ali to tako ne ide u ovom nasem „divljem svijetu“, pa nedjelja ostaje kao cistiliste, dan bez poroka, dan za kajanje i dan sa najvise suicidnih misli.

Ako jos uz to hodas sat vremena u stiklama jer je saobracaj u kolapsu a ispred haustora te saceka copor pasa, nedjelja ce dobiti novu dimenziju. Mrzim je jos vise.

I jos vise jer nedjeljom ne postoje hepiendovi, postoje djevojke koje se same vracaju kuci, sa nula posto alkohola u krvi, savrsenom sminkom i savrsenom kosom i svarsenom dugo biranom odjevnom kombinacijom.

Nedjelja je sranje i sva nakupljena negativna energija ce da eksplodira.

Cinjenice me lupaju u glavu, ja sam social drinker, ja sam na korak od alkoholizma, ja nemam dovoljno hrabrosti da pobjegnem iz ovog haosa trazeci sebe.

Sta je to s ovim danom, je li samo nedostatak cuge i iritantna porodica na okupu, ili ima nesto u meni, nesto sto se naviklo da me na ovaj dan preuzme i kao magnet privlaci haos?

22.05.2012.

Daleko od ociju, daleko od srca

Tako kazu, i ja vjerujem. Ali postavlja se pitanje, prestajemo li ikada voljeti ili zaboravljamo emocije, kao sto zaboravljamo detalje i sjecanja, na koja nas neko moze brzo podsjetiti razlicitim asocijacijama?

 E. i ja smo pile popodnevnu kafu u basti u prilicno prometnoj ulici. Ja sam pricala kako sam sretna i kako mi je super, kako su se stvari slozile na svoje mjesto, kako me vise ne brinu gluposti, kako imam plan... I onda je iza coska naisao onaj cije ime ne spominjem. Ne zato jer sam fan Harry Pottera, nego jer nemam hrabrosti da ga izgovorim. Trajalo je par sekundi, uspjela sam reci djesi ili mozda samo mislim da jesam, on je bio isti sa nekim cudnim poluosmjehom, pun stida, koji je zracio nezavrsenim poslovima. Ljudi se nikad ne znaju nositi s tim situacijama. Tih nekoliko sekundi, trajalo je predugo, proslo mi je kroz glavu sve sto nas je ikad povezivalo, male stvari, znacajne stvari koje sam odbacila, unistila i obrisala. Nisam mogla obrisati njega. On postoji, zivi u ovom malom gradu i moram se nauciti nositi sa cinjenicom da cu ga vidjati. Hocu li svaki put izgubljeno blejiti i pokusati reci bilo sto ili cu se s vremenom nauciti da ne obracam paznju, da je on slucajni prolaznik, poznanik, neko zaboravljen i nebitan?

Vrijeme ce pokazati je li moguce odrzati normalan odnos sa nekim ko ti je znacio, sada kad ti vise ne znaci, ili ce svaki novi susret barem na par sati osvjeziti sjecanja i upropastiti dan dozom nostalgije.

And I am not one of them.

21.05.2012.

sve je za 5 (cigara)

Nova nekomercijalna subota je novo savrsenstvo. Nakon slatkog cupavog, bradatog konobara i njegove izjave „imam djevojku ali se mozemo nesto dogovoriti“ shvatih da mi tretman ne odgovara, da ga ne zasluzujem i da bi mozda bilo najbolje da ga ostavim tu onako savrseno slatkog i arogantnog. Ostani u kafani, odlicno drzis tacnu.

E. i ja smo konacno, nakon par godina tisine uzivale u svakoj sekundi koju je noc nudila. Puno alkohola i nemoguca kombinacija pive, vina i tekile me nisu natjerale da ponovim greske, mudonje nisu bile prioritet. Vracajuci se kuci u zoru, naisla sam na neugodno iznenadjenje, zvano budna stara. Sve je bilo jasno, nema para, nema cigara, nema razgovora. Pa ko duze izdrzi. Ja sam znala da sam po svemu sudeci bila odlicna kcer, koja je podrzavala sve ove godine i da sam imala samo jednu jedinu stvar za koju sam htjela da bude postovana: Ja sam nocna ptica i kuci dolazim oko sabaha. Deal with that.

Odlicno je kako sam naucila da se izborim za ono sto zelim, 48 sati poslje mama je usla u sobu i donjela mi pet cigara, duhan mi nikada prije nije tako prijao. Imala sam sve. Poslje naciste, depresije, preispitivanja i hiljade gresaka, zivjela sam savsren dan. M se vratila u pravo vrijeme. Mogu sve i vise od sve. Ovako samopouzdanje nudi samo kolona odjebanih frajera.

19.05.2012.

Springtime: Renew New Year's Resolutions

Proljetno ciscenje sobe je uvijek povezano sa proljetnim ciscenjem zivota, novim facebook profilom, velikim odlukama i naglim promjenama, koje se do kraja ljeta vrate na staro. Izgleda da nas priroda tjera da u godisnjem dobu renesanse uradimo nesto sami sa sobom, ponovo se osjetimo zivim, punim samopouzdanja i obnovljenje nade. Tad osjetimo da smo dio prirodnog ciklusa i da koliko god zeljeli nastaviti zivjeti u mraku zime ne mozemo.

Subota je najkomercijalniji dan u sedmici. Poznata tura po gradskim kafanama ce zadovoljeti potrebe udavaca, sponzorusa, lavica u lovu na kurac, muskaraca, muskarcica i muskarcina. Nova proljetna odluka je bila prozivjeti subotu na novi nacin. Izaci bez srkleta, cugati da ti bude dobro, a ne da se valjas ispod stola i budes predmet cirkuza gore navedenih kategorija, ne nositi strample (zadnji put kad jesam, skinula sam ih u parku iza zbunja, nakon epic pada i poderanih koljena), druziti se samo sa ljudima koji mi odgovaraju i vjerovati u zensku zabavu, dakle ako mudonja nema, to je razlog za slavlje a ne za panicno trazenje novih, nema pive, pije se bijelo vino sa sokatom, jer to se isplati.

Isplovila sam iz ocaja, kad sam shvatila da mi mama daje ljubavne savjete, cak je i ona bila optimisticna (pod uticajem polena, sunca i novih prijateljstava) „proljece je, naici ce neki decko, nemoj da se brines“ kao da je nova veza trebala biti glavna ovogodisnja prekretnica. Zapravo nije, jer je moja bila, da veza nema i da nece biti, jer kad iza sebe imas kamion pun bivsih iz veza koje nisu licile na nista, puno je bolje nadati se da ti jedna nova nece upropastiti ljeto.

Bilo kako bilo, nove sarene haljine, suncani dani, ugodne noci, polozeni ispiti, novi album Skroza, slozeni ormari i cista soba bili su razlog za slavlje. Proljece ih je ucinilo samo vise vidljivim. Mozda je tu trik, jednostavno vidimo razloge da budemo sretni.

15.05.2012.

o pitanju

Cuteci smo se utopili u nemirima psihe, celicne zivce pokidala je sujeta, sumnja i strah. Ostali smo njemi jedno pred drugim i sakrili svoje pozude u plast stida. Vjecno cemo ostati zrtve jednog vremena, stara fotografija i zaboravljeni detalji. Prestali smo voljeti, prestali smo zivjeti.

Bitisanje ljudsko nije nista osim predavanja prolaznosti i sav je smisao u njoj. Bio si draga slucajnost, otjelovljenje mladalacke strasti i pomalo mirisao na blizinu zemlje i kraja. Sporazumno smo pustili da utihnu pjesme i glasovi, sutili smo i kada su oko nas nicali zidovi zaborava, vjerujuci da je u odricanju svrha postojanja.

Je li prekasno da se pobunimo protiv kosmosa i zdrave pameti, je li prekasno da riskiramo i vratimo vrijeme unazad, znajuci da nam jednom nije uspjelo?

08.05.2012.

nova škola

Dodje vrijeme kad mozemo gledati Sex and City i sve razumjeti bez pretjeranog nafuravanja na njujorske furke. Ipak ovo je premali grad u kojem postivanje svojih seksualnih potreba moze znaciti samo najzescu kritiku i osudu svega sto hoda, manje muskaraca, vise zena. Sa koliko njih, kad, gdje i sta tacno? Ako ne kazes, izmislice. Ovo je okrutan grad. Probaj proci glavnom ulicom a da ne sretnes promasaj od sinoc. Nemoguca misija. Je li moja odluka da se sakrijem od takvih spekulacija, znacila nespretan bijeg i sakrivanje? Je li znacila da nisam spremna da se borim sa primitivnim sklonostima malog grada i pogledima osude? Mozda jeste. Ali je bila najbolje sto sada mogu uraditi. Price su me slamale. Prva lekcija: kako se oduprjeti i pruziti sebi iskustvo zivota? Druga lekcija: Kako se nasmijati kad ti kazu „kurvo“?

27.04.2012.

ratna generacija

Odrastanje je obrnuto proporcijonalno kolicini secera i mlijeka uz kafu i kolicini vode poslje rakije. Kolicina se smanjuje i covjek postaje svjestan da ga vrijeme pomalo nagriza.

Odrastanje u Sarajevu ima posebnu car (ili to kazemo za svaki period koji prodje). Iza rata smo preskakali konop, igrali ganje i zmire, vrtili hulahop, igrali picigena i sve na sto smo naisli koristili kao sredstvo za igru. Ja sam imala srecu da sam ljeta provodila u Hercegovini, naucila plivati u Buni, skakala sa vrba, glumila Tarzana. Bili smo pod uticajem rata kojeg nismo razumjeli, pravili bunkere u pecinama, bjezali od petardi dede Najla (koji je pred aksam s njima plasio pse lutalice) simulirajuci bombardovanje, valjali se po travi, ne misleci ni na sta drugo. Ja sam bila babin sin, hvatala zmije, gustere i skakavce.

Onda je napredak tehnologije ucinio svoje, oni sretni sa rodbinom u dijaspori po mahali su se kurcili sa nitendom i gejmbojem, dobili smo prve kompjutere, msdos, aladina, princa od perzije i jos neke kojima se imena ne sjecam. Doslo je i doba interneta, mirca i msn-a. Tad smo se skupljali na groblju na Alfakovcu, prva cigara i piva, bjezanje s teravije, sjela iza dzamije, malo smo se barili, vise bili raja, jos uvijek premladi da nas brine svijet, ali taman dovoljno godina da dobijemo degenek kad bi zasrali.

 F. i ja smo imale luda ljeta, pusile smo obicnu Drinu i stekale je u zid iza klupice u mejtefu, poslje prale ruke Arfom i molile boga da nas ne namirisu. Ljeto iza toga smo obili frizider sa pivom u dvoristu iza skole u Blagaju, cugali kraj rijeke i zapalili prvi dzoint. Povracale, pricale gluposti i sokirale same sebe hrabroscu da tako nesto ucinimo. E. i ja smo bile ubjedjene da smo skandalozne i najludje, bilo je para za klubove, laganja da si punoljetna, kupljenja sa kojekakvim idiotima i petljanje roditeljima. Tad se zaljubis u kafanu i odlucis da ces je uvrstiti u listu stvari koje uvijek moras imati.

Odjednom nas je poklopila stvarnost, oni iz raje su postali klosari i drustveni paraziti, navukli se na govna, dilali po mahali i obijali auta. Ja sam imala drugu viziju, koja je svoj oblik dobila sa prvom godinom fakuleta. Derneci su bili dobri praaaavo, prazni stanovi i dvole. M. i D. su mi u zivot uletili kao naruceni, a N. je dobro pratila tempo. Cugalo se po parkovima i po najvecoj zimi, ni kisa nam nije smetala. Prehladjivali se i ponekad pili previse. Imali smo ciljeve, imali smo snove, premalo para, previse zivota i suludih ideja. Pred nama je nova epoha, valjalo je dobro odmjeriti, odlucivali smo sami. Postajali smo ljudi.

Grad se na neki cudan nacin smanjivao i neki od nas su ga se vec zasitili, trebalo je ici dalje, ali cudna stvar kod Sarajeva je da kad ga zavolis, mos' ti iz njeg, ne moze ono iz tebe.

21.04.2012.

Oprosti mi, Katrin

Pojela sam zdjelicu susenih smokvi kuhanih u seceru i namirila dozu slatkog koja mi je bila neophodna nakon tri dana na dimljenom lososu, budjavom hljebu i ogromnim kolicinama vina.

 M. je bila upravu, otici cu i vratiti se osvjezena i motivisana. Ipak, drugacije nego ocekivano, Balkan sam opet vratila u razmatranje i ponovo ga zavoljela istim zarom, a Europa ce da ceka neko novo sranje, zbog kojeg cu napustiti Franjevacku. Gospodin Savrseni je nakon vecere pustio Sevdalinku i nije ga zanimalo sto su ga Francuzi cudno gledali, rekao je samo slusaj i nasuo mi jos vina. Burgundijska vina su odlicna, ali piva je nula, pa sam se zaklela da cu nakon sto me prodje prehlada navaliti na dvolu. Ipak nisam, jer su stigla nove, nakon sto sam rijesila stare enigme.

Brinulo me najvise jer sam blokirala kad je trebalo izaci, nisam zeljela sresti nikoga i oni koji su me htjeli vidjeti bili su moji gosti, ni njima nisam imala puno za reci. Trebala mi je samoca, trebalo mi je vrijeme da sve utiske slozim i nastavim se diviti savrsenstvima koje sam usput srela, a ko bi to razumjeo?

Ja nisam krila puno stvari, zapravo trebalo je da prodje vrijeme dok one u mojoj glavi pocnu izgledati normalne i prihvatljive, zato sam o njima sutila. To nisu bile sudbonosne i prave odluke s kojima se hvalis, to su greske. I to sam prihvatila. Zasto bi stvari koje nemas uticale na uzivanje u stvarima koje imas, zasto uvijek fali malo, malo zbog kojeg ludimo i radimo sve da to dobijemo. To je osobina covjeka. Uvijek ce je biti, ali uz malo truda i rada na samoprihvatanju oslobodila sam se velikog djela te formule za depresiju.

Ucim se motivisati, sama. Ucim se uzivati i ne osudjivati. Ucim se planirati i ucim se spontanosti. Imam dovoljno godina da se ucim zivjeti.

ali si mi bila draga

19.04.2012.

note

Naucila sam da se rastajem od ljudi. Odlazak uvijek pomaze. Ostacu istrajna u laganju da cekam da mi se desi cudo i da si ti sve osim vazan dio svijeta. Izgleda da mogu pisati samo kad si tu negdje.

26.03.2012.

traljavost mi je ime

Ujebani su zenski mozgovi. Ne zato sto je to prirodna datost, nego jer odrastamo ne znajuci sta se to tacno od nas ocekuje. Sve je neprihvatljivo. Koje je manje zlo? Otislo je toliko daleko, da me kocila samo mrvica nade da u njemu ima nesto sto bi moglo biti moja utjeha i moja velika prica. Trebalo je znati probrati momenat, ali je svaki bio previse savrsen da bi ga upropastio monolog priznavanja i odavanja sahranjenih tajni. A on je vjerovatno slutio da ja toliko vremena ne poklanjam svakom i da je dio onih bitnih i dugih razgovora koje vodim sa sobom, pa je bila dovoljna recenica da okoncamo napetost koja raste i sa sobom odnosi malo mira koji sam otkrila u onome sto mi je svijet nudio. Cinim jos jedan korak ka potpunoj predaji, znajuci da me on nece sprijeciti da to uradim.

Imam dovoljno godina, previse zelje, premalo hrabrosti.

 

24.02.2012.

samo ponekad

Previse spavam, snove isprekidam mastarijama. Cim zatvorim oci vidim jasnu sliku, paralelni svijet, znam da si tamo. Uvijek si tamo. Mogu osjetiti tvoje prisustvo, lucidnost je igra nerava. Ne znam sta je stvarno, ne znam da li se budim ili vjecno sanjam. Postajes drugaciji, ono sto bi trebao biti. Postajes moja konstrukcija, mozes da se smijes dugo i da me drzis za ruku, ozivljavam fantazije. Prespavacu sve, prespavacu zivot. Ne budite me, tamo mi je ugodno.

23.02.2012.

.

Sjedili smo u polupraznoj birtiji. Preko puta mene, naslonjen na rub stola, cudno je gledao dok sam sakrivala lice i otpuhivala dimove koji su nestajali u zraku kao i sve sto nas je povezivalo. Pokusao je objasniti proslost, pokusao je reci oprosti, pokusao je bezbolno izgovoriti ono o cemu odavno ćutim, o onom sto osjecam svakim dijelom svog bica, ali ne uspjevam prihvatiti i pretvoriti u rijeci. Trajalo je kao vjecnost, sekunde su se razvlacile i inatile sa mojim oslabljenim zivcima, htjela sam da se zavrsi, ali price kao ova nemaju brz i razumljiv kraj. Prosli smo kroz haos i valjalo je nastaviti dalje. Brzo su prosle godine i prosli mi sa njima, nasa proljeca nisu imala miris novog zivota, i nisu dolazila poslje zatrpanih zima kao spasilac, nama je vrijeme uvijek bilo isto, nama je uvijek bilo svejedno. Premalo je bilo nas, da bi o nama drugima govorili, a previse da bi ignorisali postojanost slabasne niti sto nas je povezivala. Ne vjerujemo vise u cuda, najgadnije u nama je postalo vidljivo, ne smisljamo vise bajke, niti ih ozivljavamo, vjerujuci da zivimo film. Pritisce teret stvarnosti i brojimo posljednje novcice pred odlazak iz utopijskih konstrukcija, koje su nam bile dom. Govorila sam o tome, a puno bolje sam znala napisati. Nikad veceg straha, drhtaja u glasu i nikad vise pokusaja da se neobjasnjivo objasni. Zivjelo se prebrzo, da bi ovako naglo usporili.


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 05/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

LINKOVI:
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
19859

Powered by Blogger.ba