.

To sto covjek sve sazna, je vjerovatno stvar zle kobi. To sto cuje, ono sto cuti ne zeli, isto.
Nikad nije bilo teze pisati nego sad. Toliko je tesko da cu se premjestiti u trece lice i pricati o njoj, meni bliskoj i njemu, sada daljem i hladnijem nego ikad.
Ona je voljela, iskreno. Svaki pogled, svaki dodir, svaku smjesno izgovorenu rijec. Mastala i gradila njihov svijet dalek od realnosti. Pisala mu, zvala ga, trazila, provlacila mu ime kroz stihove pjesama u coskovima zatamljenih kafana, uzdisuci za sjecanjima. Od sjecanja je zivjela. Bila su joj kao hrana, on i ona. Sjecala se njegove glave u svom krilu, kako joj prsti prolaze kroz njegovu kosu i petljaju se u kovrđama, sjecala se setnji, razgovora o svemu, sjecala se kako mu je objasnjavala sta joj znaci ime, nadajuci se da ce ona biti iskra u njegovom zivotu. Sjecala se i zelenih ociju kako je gledaju, kasno u noci pred haustorskim vratima, dugih nejasnih sutnji, dok su joj se misli mutile od neopisive srece sto je on tu, a ona drhtala poput jesenjeg lista na vjetru, cudna sama sebi. O njemu je pricala, svima i stalno. Bilo ga je u svakom dijelu njenog zivota, kao vladar njene sudbine, kao jedini cilj, jedina mudrost, jedino utociste. Uvijek ga je opravdavala, uvijek se nadala, da ce mozda voljeti ne nju, ali neku drugu. Tesko je bilo zaspati bez razlicitih scenarija u glavi, sta bi moglo biti, kada ce biti, gdje ce biti. Sanjala ga je i budila se sa mukama u prsima, cudnom bolu sto je tinjao u tijelu, povrijeđenog ponosa. Željela je pobjeci i bjezala je. Nikad toliko daleko da je sjecanja nisu stizala.
On nikad nije volio i nikad nije bio iskren. Nije znao citati zudnju sa njenih usana, nije cuo dozivanja ni molitve. Zivio je jednostavno, kukavicki, sakriven iza stitova svoje muskosti. Samo je ponekad, kad vise nije mogao podnjeti, dopustao da mu priđe dovoljno blizu, da govori o sebi, da slusa nju, izbjegavajuci joj pogled, prestrasen od pomisli da bi joj oci mogle biti pune suza, prestrasen jer bi joj mogao nanjeti strasnu bol, ako je pusti blize. Nije znao i nije sumnjao koliko je dugo ona zivi u paklu vlastitih misli, misli o njemu. Radio je sta je htio i kad je htio, nikad u odnosu na nju, svjestan svoje sebicnosti, sretan zbog svoje svijesti. Govorio joj je da ide, kada je to zelio, a ona je odlazila. Dozivao je kada mu je bila potrebna, a ona gonjena nadom trcala prema njemu. Imao je neki svoj zivot, ismijavao tudje, ismijavao cesto i nju, nevaznu, nesavrsenu, opsjednutu glupostima, mladu, naivnu. Kad bi previse popio, gurao je od sebe, oholo tjerao drugima, dajuci im ono sto je ona brizljivo cuvala samo za njega. Jedino sto joj je dao, bila je nada. Mala, tiha, slatkastog omota, gorka iznutra, a ona je nadu gutala, živjela od nje. A onda joj je uzeo i nju.
Ovo je prica o dvoje ljudi koje sam poznavala. Sad su mrtvi. On je do kraja ostao isti, nikad se ne prisjecajuci nje. Zivio je od jednog do drugog laznog i prolaznog osjecaja, ne kajuci se.
Ona je nastavila, grabila zivot, puno pricala, ponekad plakala, uvijek ostavljajuci dio sjecanja, onaj koji je naucio da vise nikad ne napravi istu gresku. Samo jedan momenat, jedna recenica u kojoj joj je uzeo jedino i najsvetije sto je imala. Nadu.