Ženska glava, muški taksirat

.


07.01.2013.

Kako je „pravo“ povjerovalo meni?

Ne pišem. Ne jer nemam šta reći, nego jer me je strah. Vrijeme mi je pokazalo da kada čitam o starim iskrenim emocijama, predaji i ljubavima, nosim kiseli osmjeh znajući da od toga danas nema tragova, da se tih osjećaja ne sjećam, da su bili trivijalni i nepotrebni, još jedna od faza sazrijevanja. Ako sudbina ponovo učini isto, to će biti dokaz da postoji zaluđivanje i nerealne maštarije o svijetu za koji vjerujemo da postoji, a on bitiše samo u našim mislima i nema nikakve veze za realitetom. Raznim sam putevima hodila, nebrojno mnogo ljudi srela i od njih učila, velika očekivanja i velika razočarenja. Hrabro sam odustala od nemogućeg i vratila se u svoj svijet, možda mali, ali sam ga učinila rajem za adolescentsku dušu. Rekla sam jednom „ Jedna mala nada bila je sakrivena na dnu Pandorine kutije. Ono pravo će vjerovati tebi. Ako ne vjeruje onda nije pravo“ Bilo je. Bez puno pitanja, bez srkleta, bez suza i opravdavanja, pravo je vjerovalo i ja sam njemu vjerovala. Moj mali savršeni kosmos, odmor misli, spokoj duše. Predati se momentu bez predrasude da ti neće biti dovoljan. Oni koji su trebali biti tu, bili su. Naplatila sam dugove. Kad ne budi vrijedni, od njih ću odustati, a doći će novi čuvari moje savjesti. Neka sva tuga, briga i boli budu cijena za sekundu mira. Neka padnem, izgubim se na putevima gospodnjim i uništim dobro-ne znajući ga prepoznati, samo ako ću kada ostanem sama, u sebi vidjeti diva i snagu da krenem ponovo. Pustila sam karmi da pojebe zlocastu djecu.

<< 01/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

LINKOVI:
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
19364

Powered by Blogger.ba