o nicemu
Haos u glavi je nastao onog momenta kada sam pokusala prepricati pricu, glavni akteri, Menso i ja. Nisam se mogla sjetiti pocetka, nisam ga mogla staviti u vremenski okvir, nisam mogla povezati nista. Plocica, jafa na stolu i dzemper, prepirke, Alija i Hitler, kokuzluk, park ispred gimnazije, duga kafa, isprekidani razgovori. Nista. A nista me kocilo da krenem dalje, nista me kocilo da haos zamjenim, slatkim, ispunjenim razgovorima, sigurnoscu koju je nudila ponuda za novi pokusaj. Prepala sam se sjecanja, bio je u svakom od njih, ali ga zapravo nigdje nije bilo. Na kaskicu, polako, tako treba sa mnom. Bili smo najgori uzori, ako smo uzori uopste bili. Pripremljen je za promjene, ali ja hocu da mene neko mijenja. Postacu njezna k'o pahuljica i smirivat' tudju ljubomoru, izabracu sigurnost. Sve ostalo je preambiciozno.
