Previse spavam, snove isprekidam mastarijama. Cim zatvorim oci vidim jasnu sliku, paralelni svijet, znam da si tamo. Uvijek si tamo. Mogu osjetiti tvoje prisustvo, lucidnost je igra nerava. Ne znam sta je stvarno, ne znam da li se budim ili vjecno sanjam. Postajes drugaciji, ono sto bi trebao biti. Postajes moja konstrukcija, mozes da se smijes dugo i da me drzis za ruku, ozivljavam fantazije. Prespavacu sve, prespavacu zivot. Ne budite me, tamo mi je ugodno.
Sjedili smo u polupraznoj birtiji. Preko puta mene, naslonjen na rub stola, cudno je gledao dok sam sakrivala lice i otpuhivala dimove koji su nestajali u zraku kao i sve sto nas je povezivalo. Pokusao je objasniti proslost, pokusao je reci oprosti, pokusao je bezbolno izgovoriti ono o cemu odavno ćutim, o onom sto osjecam svakim dijelom svog bica, ali ne uspjevam prihvatiti i pretvoriti u rijeci. Trajalo je kao vjecnost, sekunde su se razvlacile i inatile sa mojim oslabljenim zivcima, htjela sam da se zavrsi, ali price kao ova nemaju brz i razumljiv kraj. Prosli smo kroz haos i valjalo je nastaviti dalje. Brzo su prosle godine i prosli mi sa njima, nasa proljeca nisu imala miris novog zivota, i nisu dolazila poslje zatrpanih zima kao spasilac, nama je vrijeme uvijek bilo isto, nama je uvijek bilo svejedno. Premalo je bilo nas, da bi o nama drugima govorili, a previse da bi ignorisali postojanost slabasne niti sto nas je povezivala. Ne vjerujemo vise u cuda, najgadnije u nama je postalo vidljivo, ne smisljamo vise bajke, niti ih ozivljavamo, vjerujuci da zivimo film. Pritisce teret stvarnosti i brojimo posljednje novcice pred odlazak iz utopijskih konstrukcija, koje su nam bile dom. Govorila sam o tome, a puno bolje sam znala napisati. Nikad veceg straha, drhtaja u glasu i nikad vise pokusaja da se neobjasnjivo objasni. Zivjelo se prebrzo, da bi ovako naglo usporili.
Zazvonio je telefon, dok smo stara, stari, buraz i ja u petak navecer gledali neki jadni muzicki program i pili preslatku neskafu, skocila sam, primakla se televiziji i slagala da sam u kafani i da ne cujem i da cemo se cuti kasnije. Bilo je nedopustivo da sjedim kuci pored svega sto je noc nudila, bilo je van svake pameti da sazna da sam sasvim obican, nimalo lud i da samo ponekad kad zatvorim oci mogu da radim razne stvari, mogu da radim sve sto hocu. Oblacila sam kaput u momentu kad se pojavila cudna misao da zapravo ne zelim da odem i da me veceras, puno vise zanima sta se desilo sa Hemingvejevom britankom Katarinom nego dno case, i da ima nesto neodoljivo i privlacno u toploti ona moja dva kvadrata. Diskografiju RHCP-a je neko morao preslusati i ja sam se vratila u svoj mali haos. Ludilo sam ostavila za sutra, obecavajuci sebi potpunu predaju porocima.
Please don't aske me where, where you think I been, I've been a lot of places, but this could me by win.
Ma kazes mu samo sta ima pičoko jedna umocis li kad il' se samo drogiras?
Bilo je jasno kao dan da savrseni ulet nece upaliti, nije nikom.
Problem se skrivao u cinjenici da su oni bili potpuno
nezaiteresovani za standardne i manje standardne oblike zivota, nase najvece ludosti za njih su svakodnevnica prije punoljetsva i pokusaji da ih zadivimo glumatanjem hladnokrvnih kucki zeljnih kurca i droge su osudjeni na propast. Postoji jedna cudna vrsta ljudi, i Nele, i Nane i ja smo uvijek birale takve. To su ljudi kojim je potrebno da bjeze od danas, od normale, od raje, od svijeta koji svakako ne nudi mnogo, oni uvijek rade stvari koje iznenadjuju, oni odjebu sisatu plavusu i ostavljaju djevojke zbog video igrica. Imaju najdebilnija uvjerenja o zivotu, retardirane filozofije u koje vjeruju i obrnute sisteme vrijednosti. Oni vole jednom. Ta jedna posebna kucka, necemo biti. Ta kucka, je sve osim posebna, ona je uvijek ona koja se ne trudi, koja ne pokusava, ona koja pred spavanje ne zamislja kako njih dvoje rasklimavaju krevete i ona koja ga moze gledati u oci, a da joj se obrazi ne rumene, k'o maloj cobanici. Ona je kao droga, ona im treba da ih inspirise da rade sranja i pusta ih da prde ispod jorgana. Ne pokusavaj biti posebna, to je najbolji savjet koji postoji, sve zenske price o tome da "se trebas pribliziti njegovim interesima" su novi nivo retardacije, njihovi interesi ne smiju biti nasi, jer cemo propasti i zavrsiti u jarku. Nasa nejaka tijela ne mogu podnjeti njihov tempo. Iscrpljivanje svakako nece cijeniti. Ostalo je samo da udahnemo duboko, smjelo sve posaljemo u kurac i nazovemo prvog za kog smo sigurne da ce nas voljeti ovu noc.
Dobre i lude, bog neka vas cuva.
Bilo je 20 do 12, u subotu navece. Vracala sam se kuci, trijezna. Mozda malo opijena slatkocom trivijalnih osjecanja i gorcinom zbog unutrasnjeg nemira. Snijeg je padao bez prestanka, on je cekao zadnju trolu za Otoku, a ja pricala gluposti zbog nedostatka alkohola. Govorio je da previse pusim, da sam drugacija, da pazim sta radim, govorio sto sam htjela cut' i sto nisam, ali nekom cudom sam se osjecala potpuno sigurna. Nije bilo vazno nista ostalo. Bila sam ona koja daje sansu.
Rek'o je da ce me voditi na kraj svijeta i ja sam zaboravila da u dzepu imam marku i sedamdeset pet.
Haos u glavi je nastao onog momenta kada sam pokusala prepricati pricu, glavni akteri, Menso i ja. Nisam se mogla sjetiti pocetka, nisam ga mogla staviti u vremenski okvir, nisam mogla povezati nista. Plocica, jafa na stolu i dzemper, prepirke, Alija i Hitler, kokuzluk, park ispred gimnazije, duga kafa, isprekidani razgovori. Nista. A nista me kocilo da krenem dalje, nista me kocilo da haos zamjenim, slatkim, ispunjenim razgovorima, sigurnoscu koju je nudila ponuda za novi pokusaj. Prepala sam se sjecanja, bio je u svakom od njih, ali ga zapravo nigdje nije bilo. Na kaskicu, polako, tako treba sa mnom. Bili smo najgori uzori, ako smo uzori uopste bili. Pripremljen je za promjene, ali ja hocu da mene neko mijenja. Postacu njezna k'o pahuljica i smirivat' tudju ljubomoru, izabracu sigurnost. Sve ostalo je preambiciozno.
Zanimanje za standardne oblike zajebancije mi je na izmaku. Nisam kreativna i nemam o cemu dumati. Dosada me natjera da citam Mudrost Zapada i razmisljam o vremenima kad je valjana misao bila cijenjena. Snijeg je zatrpao stare ostatke vjere da se ljudi mjenjaju i da se pored nekog mogu pronaci. Sve sto je ostalo su interesi uhvaceni u vrtlog ludila i borbe za opstankom. Vikend sam docekala bez marke jer smo M. i ja prokockale ono malo sto je ostalo. Bacila sam se u snijeg u parku, potpuno sama, na putu kuci. Vriskala sam jezive psovke i bila ljuta na nepoznatu silu koja ubija zivot. Ne znam kako sam stigla do kreveta, ali znam da je budjenje bilo ispunjeno cudnim strahom da sam misli pretvorila u rijeci, sama pred sobom otkrila istine koje sam kopala duboko u sebe, taj strah sada raste i pretvara me u zvijer.
