Ženska glava, muški taksirat

Nele je dosla iznenadno i ja sam stvari razbacane po sobi potrpala u ormare, pristavila kafu i uzela koju cigaru od stare. Progovorile smo o vremenu iza nas i onom koje sada zivimo, progovorile o razlikama u nama i oko nas. Progovorile koju iako smo znale sve. Nele je vjerovala u mene, i to je radila bolje nego iko drugi. Ona je boca protiv svih vrsta zaraznih virusa pesimizma i fobija. Malo vremena je dovoljno da me podsjeti da ako se fakultetski snovi rasprsnu i svi nestanu, imam cemu da se vratim.

Vrtlog apsurda je nezaustavljiv i sa sobom vuce i mene i one oko mene. Dok citam Bukovskog i njegove gotovo erotske price pokusavam razumjeti na bilo koji drugi nacin osim doslovno, on mi prica neke bajke o monoteizmu. Previse sam umorna da se raspravljam, pa palim jos jednu cigaru i ismijavam ljudsku glupost.

Dragi covjece,

Ne znam postojis li ili samo plod maste djevojcice sto kasno u noc zamislja zivot. Ja sam te isplanirala, kao sto to uvijek radim, ti si najvaznija karika, ti si nit sto povezuje ostale, ti me cuvas i vodis, ti si osmijeh i suza, samo tebi oprastam, samo pred tobom stojim nijemo i samo tebi vjerujem. Ti si bajka, ti si film, ti si zvjezdana noc koja nema jutro, ti si vjecnost, sto se nikad ne pretvara u prah. Ti si onaj koji iskrom pali vatru koja gori i grije, ti si strast i prijatelj.

Kao da te oduvijek znam. Sve djevojcice pred spavanje zatvore oci, zagrle jastuk i zamisljaju. Ja uvijek zamisljam isto. Smijem se. Nema nista svetije od smjeha, nema boljeg covjeka od onog pored kojeg se smijes. Tad zaboravim ponos i potisnem hercegovacke gene, pustim ti da pricas, da me drzis za ruku, da nam se znoje dlanovi, nosim neku leprsavu haljinu sto podrhtava na ljetnom povjetarcu, onda trcimo u beskraj. Samo tako mogu zaspati. Ja nisam jedna od onih sretnica koje znaju kome pisu, njihove nade da ce im rijeci biti citane i da ce ih onaj pravi osjetiti duboko u sebi, kao poruku i pouku, kao misao koju nece zaboraviti su stvarne i ostvarive. Moje nade nisu. Prvo te moram naci, kad te nadjem, moram te zavoliti, moram te pustiti da ozivis proslost i sva sjecanja koje sam poklonila drugim, kupis jednim trenutkom. Onda ti moras zavoliti mene, sve te skrivene komplekse i strahove, onda moras ostaviti igrice i poroke ili ih dijeliti sa mnom, moras nauciti prihvatiti. Prestani se bojati visine, necu iskociti kroz prozor, moras nauciti da vjerujes, i vjerovati da te cuvam. Ali ti si plod maste i pustam da budes savrsen.

U ovoj prici nema svijetle buducnosti, uredjene zemlje, velike kuce i avlije, u ovom pismu nema mojih pokusaja da pobjegnem od sredine i budem iznadprosjecna. Ako te nadjem, a veceras tako snazno vjerujem da hocu, pusti me da s tobom budem sredina.

Vjecno tvoja,

Ja.

Zaboravila sam da sam gladna, umorna i pospana, zaboravila sam na ispite, majku i babu, zaboravila sam na feminizam i ljudska prava, zaboravila sam i derneke, pivu, raju i najdraze pjesme. Skrenula sam sa zdrave pameti, ispusila dvije cigare na balkonu, ne mogu da usutim, jer kad sutim vidim jedan drugi svijet za koji necu da znam. Strah me kad sam sama, jer mirisem mekani dzemper i smisljam scenarije. Cudno je kako zivot moze da ubije sve argumente i iznenadi svojom nepredvidljivoscu. Oprostila sam unaprijed, odlucila da ne roncam. Upisi se u spomenar, pogodi me grudvom, hocu da se smijemo, zaboravi i ti, budimo djeca. Nek' se crvene obrazi, zbuni se, izgubi se, incijali u snijegu i dani koji traju dugo. Jos nije noc, jos nije kasno.

Duge setnje glavnom ulicom ponekad spretno ispunimo tisinom, onda progovorimo o svemu o cemu dugo sutimo i iznenadimo se vlastitom iskrenoscu. M. je dobro znala slusati i prepoznati trenutke kad imam potrebu da o sebi govorim, njena spretnost u tom zanatu je iznenadjujuce dobra i zbog nje se sramim svoje nemogucnosti da poslusam i ne kazem nista.

Snijeg pada bez prestanka, pahulje su ogromne i ne ostaje mi nista drugo osim da se divim tom savrsenstvu, podignem glavu i dopustim da mi miluju lice, zanemarujuci svijet na momenat.

Sve tvrdnje o juce, danas i sutra nisu tacne, zato prestajem osudjivati. Kako sam mogla sebi dati za pravo da ti kazem da ne znas zivjeti zivot i da je tvoj pravac potpuno pogresan, kako sam mogla reci da si izabrao krivo i da su odgovori koje dajes nedovoljno dobri? Upozorenja vide samo oni koji zele da ih vide, oni koji bi se pravila drzali, sve i da su nepisana i sakrivena od pogleda. Ti nisi taj, ti imas razloge za kukavicluk i oslobadjanje od pameti, ti si mrtva revolucija, ti si apatija, ti si drugo ime za pesimizam, ti si mrznja, ti si bjes, ti si nemoc. Ja sam hodajuci bunt, ja sam nada, ja sam vjera, ja sam ljubav i prihvatanje. Ti si samo broj u knjizi rodjenih, a ja sam pojedinac svjestan odgvornosti svog postojanja. Razliciti jesmo, ali smo u istoj grupi onih koji su odlucili, onih koji su izabrali.

Ipak nisi vrijedan slatke patnje i zaljubljenog pogleda, nisi vrijedan osmjeha i ljubavnih pjesama, ne bih ti pravila rucak i saptala na uho. Nisi kao dalmatinac, odlicna prilika za zaljubljivanje i pubertetske jade.

Napisala sam niz nepovezanih recenica o onom koji se vratio, shvatih da su potpuno razlicite od onog sto zapravo mislim i da je jedino sto me brine, vlastita promjena u proteklom periodu. Ja je nisam svjesna, a ona mora postojati. Hoce li je umjeti prepoznati i ponovo mi dati odgovore na pitanja koja ne postavim, nego o njima mislim, ne znajuci da to radi?

Vjerujem u sebe i svoje postojanje, u sve ostalo nisam sigurna. Dani se razvlace u preduge sate, unutrasnjih rasprava o svemu sto bitise i ja se gubim u argumentima za i protiv, protiv sebe ili prema sebi. Noci su iste, dovoljno dobre da ih se ne sjecas, dovoljno ispunjene da ne mislis o egzistenciji i opstanku, o sutra, o godinama. Knjige stoje netaknute, korice su preteske da ih pomjerim, odlucnost ne postoji i sve na sto se mogu natjerati je odgađanje. Lahko govorim o svemu i pomjeram granice prihvatanja. Ljudi su ljudi, trebali bi biti drugaciji od Neletovih macaka u vrijeme parenja, oni brzo odlaze i iza sebe ne ostavljaju nista. Trebalo bi biti, ali sve dok u razlicitim prostorima i vremenima udaramo poklopce wcsolja i pitamo se zasto kraj nas ne ostaju, ljudskost jos nismo pronasle. Prvi korak i predaja su na rasprodaji, a spoznaja je preskupa.