Bilo je 20 do 12, u subotu navece. Vracala sam se kuci, trijezna. Mozda malo opijena slatkocom trivijalnih osjecanja i gorcinom zbog unutrasnjeg nemira. Snijeg je padao bez prestanka, on je cekao zadnju trolu za Otoku, a ja pricala gluposti zbog nedostatka alkohola. Govorio je da previse pusim, da sam drugacija, da pazim sta radim, govorio sto sam htjela cut' i sto nisam, ali nekom cudom sam se osjecala potpuno sigurna. Nije bilo vazno nista ostalo. Bila sam ona koja daje sansu. Rek'o je da ce me voditi na kraj svijeta i ja sam zaboravila da u dzepu imam marku i sedamdeset pet.

Haos u glavi je nastao onog momenta kada sam pokusala prepricati pricu, glavni akteri, Menso i ja. Nisam se mogla sjetiti pocetka, nisam ga mogla staviti u vremenski okvir, nisam mogla povezati nista. Plocica, jafa na stolu i dzemper, prepirke, Alija i Hitler, kokuzluk, park ispred gimnazije, duga kafa, isprekidani razgovori. Nista. A nista me kocilo da krenem dalje, nista me kocilo da haos zamjenim, slatkim, ispunjenim razgovorima, sigurnoscu koju je nudila ponuda za novi pokusaj. Prepala sam se sjecanja, bio je u svakom od njih, ali ga zapravo nigdje nije bilo. Na kaskicu, polako, tako treba sa mnom.  Bili smo najgori uzori, ako smo uzori uopste bili. Pripremljen je za promjene, ali ja hocu da mene neko mijenja. Postacu njezna k'o pahuljica i smirivat' tudju ljubomoru, izabracu sigurnost. Sve ostalo je preambiciozno.

Zanimanje za standardne oblike zajebancije mi je na izmaku. Nisam kreativna i nemam o cemu dumati. Dosada me natjera da citam Mudrost Zapada i razmisljam o vremenima kad je valjana misao bila cijenjena. Snijeg je zatrpao stare ostatke vjere da se ljudi mjenjaju i da se pored nekog mogu pronaci. Sve sto je ostalo su interesi uhvaceni u vrtlog ludila i borbe za opstankom. Vikend sam docekala bez marke jer smo M. i ja prokockale ono malo sto je ostalo. Bacila sam se u snijeg u parku, potpuno sama, na putu kuci. Vriskala sam jezive psovke i bila ljuta na nepoznatu silu koja ubija zivot. Ne znam kako sam stigla do kreveta, ali znam da je budjenje bilo ispunjeno cudnim strahom da sam misli pretvorila u rijeci, sama pred sobom otkrila istine koje sam kopala duboko u sebe, taj strah sada raste i pretvara me u zvijer.

Nele je dosla iznenadno i ja sam stvari razbacane po sobi potrpala u ormare, pristavila kafu i uzela koju cigaru od stare. Progovorile smo o vremenu iza nas i onom koje sada zivimo, progovorile o razlikama u nama i oko nas. Progovorile koju iako smo znale sve. Nele je vjerovala u mene, i to je radila bolje nego iko drugi. Ona je boca protiv svih vrsta zaraznih virusa pesimizma i fobija. Malo vremena je dovoljno da me podsjeti da ako se fakultetski snovi rasprsnu i svi nestanu, imam cemu da se vratim.

Vrtlog apsurda je nezaustavljiv i sa sobom vuce i mene i one oko mene. Dok citam Bukovskog i njegove gotovo erotske price pokusavam razumjeti na bilo koji drugi nacin osim doslovno, on mi prica neke bajke o monoteizmu. Previse sam umorna da se raspravljam, pa palim jos jednu cigaru i ismijavam ljudsku glupost.

Dragi covjece,

Ne znam postojis li ili samo plod maste djevojcice sto kasno u noc zamislja zivot. Ja sam te isplanirala, kao sto to uvijek radim, ti si najvaznija karika, ti si nit sto povezuje ostale, ti me cuvas i vodis, ti si osmijeh i suza, samo tebi oprastam, samo pred tobom stojim nijemo i samo tebi vjerujem. Ti si bajka, ti si film, ti si zvjezdana noc koja nema jutro, ti si vjecnost, sto se nikad ne pretvara u prah. Ti si onaj koji iskrom pali vatru koja gori i grije, ti si strast i prijatelj.

Kao da te oduvijek znam. Sve djevojcice pred spavanje zatvore oci, zagrle jastuk i zamisljaju. Ja uvijek zamisljam isto. Smijem se. Nema nista svetije od smjeha, nema boljeg covjeka od onog pored kojeg se smijes. Tad zaboravim ponos i potisnem hercegovacke gene, pustim ti da pricas, da me drzis za ruku, da nam se znoje dlanovi, nosim neku leprsavu haljinu sto podrhtava na ljetnom povjetarcu, onda trcimo u beskraj. Samo tako mogu zaspati. Ja nisam jedna od onih sretnica koje znaju kome pisu, njihove nade da ce im rijeci biti citane i da ce ih onaj pravi osjetiti duboko u sebi, kao poruku i pouku, kao misao koju nece zaboraviti su stvarne i ostvarive. Moje nade nisu. Prvo te moram naci, kad te nadjem, moram te zavoliti, moram te pustiti da ozivis proslost i sva sjecanja koje sam poklonila drugim, kupis jednim trenutkom. Onda ti moras zavoliti mene, sve te skrivene komplekse i strahove, onda moras ostaviti igrice i poroke ili ih dijeliti sa mnom, moras nauciti prihvatiti. Prestani se bojati visine, necu iskociti kroz prozor, moras nauciti da vjerujes, i vjerovati da te cuvam. Ali ti si plod maste i pustam da budes savrsen.

U ovoj prici nema svijetle buducnosti, uredjene zemlje, velike kuce i avlije, u ovom pismu nema mojih pokusaja da pobjegnem od sredine i budem iznadprosjecna. Ako te nadjem, a veceras tako snazno vjerujem da hocu, pusti me da s tobom budem sredina.

Vjecno tvoja,

Ja.

Zaboravila sam da sam gladna, umorna i pospana, zaboravila sam na ispite, majku i babu, zaboravila sam na feminizam i ljudska prava, zaboravila sam i derneke, pivu, raju i najdraze pjesme. Skrenula sam sa zdrave pameti, ispusila dvije cigare na balkonu, ne mogu da usutim, jer kad sutim vidim jedan drugi svijet za koji necu da znam. Strah me kad sam sama, jer mirisem mekani dzemper i smisljam scenarije. Cudno je kako zivot moze da ubije sve argumente i iznenadi svojom nepredvidljivoscu. Oprostila sam unaprijed, odlucila da ne roncam. Upisi se u spomenar, pogodi me grudvom, hocu da se smijemo, zaboravi i ti, budimo djeca. Nek' se crvene obrazi, zbuni se, izgubi se, incijali u snijegu i dani koji traju dugo. Jos nije noc, jos nije kasno.

Duge setnje glavnom ulicom ponekad spretno ispunimo tisinom, onda progovorimo o svemu o cemu dugo sutimo i iznenadimo se vlastitom iskrenoscu. M. je dobro znala slusati i prepoznati trenutke kad imam potrebu da o sebi govorim, njena spretnost u tom zanatu je iznenadjujuce dobra i zbog nje se sramim svoje nemogucnosti da poslusam i ne kazem nista.

Snijeg pada bez prestanka, pahulje su ogromne i ne ostaje mi nista drugo osim da se divim tom savrsenstvu, podignem glavu i dopustim da mi miluju lice, zanemarujuci svijet na momenat.

Sve tvrdnje o juce, danas i sutra nisu tacne, zato prestajem osudjivati. Kako sam mogla sebi dati za pravo da ti kazem da ne znas zivjeti zivot i da je tvoj pravac potpuno pogresan, kako sam mogla reci da si izabrao krivo i da su odgovori koje dajes nedovoljno dobri? Upozorenja vide samo oni koji zele da ih vide, oni koji bi se pravila drzali, sve i da su nepisana i sakrivena od pogleda. Ti nisi taj, ti imas razloge za kukavicluk i oslobadjanje od pameti, ti si mrtva revolucija, ti si apatija, ti si drugo ime za pesimizam, ti si mrznja, ti si bjes, ti si nemoc. Ja sam hodajuci bunt, ja sam nada, ja sam vjera, ja sam ljubav i prihvatanje. Ti si samo broj u knjizi rodjenih, a ja sam pojedinac svjestan odgvornosti svog postojanja. Razliciti jesmo, ali smo u istoj grupi onih koji su odlucili, onih koji su izabrali.

Ipak nisi vrijedan slatke patnje i zaljubljenog pogleda, nisi vrijedan osmjeha i ljubavnih pjesama, ne bih ti pravila rucak i saptala na uho. Nisi kao dalmatinac, odlicna prilika za zaljubljivanje i pubertetske jade.

Napisala sam niz nepovezanih recenica o onom koji se vratio, shvatih da su potpuno razlicite od onog sto zapravo mislim i da je jedino sto me brine, vlastita promjena u proteklom periodu. Ja je nisam svjesna, a ona mora postojati. Hoce li je umjeti prepoznati i ponovo mi dati odgovore na pitanja koja ne postavim, nego o njima mislim, ne znajuci da to radi?

Vjerujem u sebe i svoje postojanje, u sve ostalo nisam sigurna. Dani se razvlace u preduge sate, unutrasnjih rasprava o svemu sto bitise i ja se gubim u argumentima za i protiv, protiv sebe ili prema sebi. Noci su iste, dovoljno dobre da ih se ne sjecas, dovoljno ispunjene da ne mislis o egzistenciji i opstanku, o sutra, o godinama. Knjige stoje netaknute, korice su preteske da ih pomjerim, odlucnost ne postoji i sve na sto se mogu natjerati je odgađanje. Lahko govorim o svemu i pomjeram granice prihvatanja. Ljudi su ljudi, trebali bi biti drugaciji od Neletovih macaka u vrijeme parenja, oni brzo odlaze i iza sebe ne ostavljaju nista. Trebalo bi biti, ali sve dok u razlicitim prostorima i vremenima udaramo poklopce wcsolja i pitamo se zasto kraj nas ne ostaju, ljudskost jos nismo pronasle. Prvi korak i predaja su na rasprodaji, a spoznaja je preskupa.

Svi znaju da je stvarnost precjenjena, svi sumnjaju u smisao, svi jebu majku novom jutru, jer ne znaju kako da se s njim nose. Svi se pucaju govnima, legalnim i nelegalnim, svi udaraju glavom u zid, neko pjan neko trijezan. Sta imamo od upiranja prstom na one sto nam ne odgovaraju, dok oni prstom upiru na nas? Sta imamo o kafanse spike i zakljucaka sto ih se sutra ne sjecamo? Sta imamo od borbe za parce zemlje, sto cemo ga napustiti kad nas zovne bolji kraj svijeta? Sta ostaje od nas na kraju kad utonemo u nistavilo zemlje? Mali smo naspram kosmosa i od svake sile ima veca sto njom upravlja. Nista smo i nikad vise od toga necemo biti. Laku noc borci, laku noc heroji, laku vam noc.

Bozicno raspolozenje i nostalgija za proslim vremenom, oglase se zvona i ja znam da sam stara godinu vise. Odlucila sam ostati kuci i voditi besmisleni online razgovor sa nacistom koji se puko tablom lexova i zaboravio mi cestitati prije nego je otisao na ofline. Uzalud pokusavam napisati nesto dovoljno dobro da se tome mogu diviti.

Tek sto otvorih oci, dan se zavrsi i svjetlost odbi da ostane sa mnom. Noc je pala u 16:00, a ja sam u 15:00 pila jutarnju kahvu. Oko mene i u meni je haos i kukavicki nagoni mi ne daju da se sa haosom borim, jednio sto nude je da ponovo odem. Ali gdje da idem sama?

Nele je sa druge strane virtualnog svijeta u jednakom intenzitetu sjebanosti i nerazumjevanja, u potrazi za spoznajama koje su neopipljive i daleke, u potrazi za prihvatanjem sebe u potpunosti i vjerom u ideale koji se gube, jer u njih ne ulazemo nista.
Zatvorim oci i tek onda vidim svijet. Sjedimo pored kamina, dok nam obrazi rumene od rasplamsale vatre i prste nam grije casa bijelog kuhanog vina, sve mirise na cimet i jabuke, u maloj kucici spokoja, zabacenoj negdje u planinama, cujem pucketanje zapaljenih drva, sa radija svira Vaya con Dios. Oslobadjamo se materijalnog i katarzu osjecamo svakim dijelom svojih tijela.

Ako sve propadne i ako se izgubimo negdje, mozemo zaboraviti sve osim da smo ljudi koji se poznaju dovoljno dobro da im rijeci ne trebaju.

Nije se desilo nista posebno, nista iznenadjujuce i nista drugacije od ostalih noci. Samo jak vjetar, jugo, poznata lica, par rijeci kojih se ujutro necemo sjecati i malo istina koje se obznane kada to ne ocekujemo. Sarajevo ne nudi puno, onome ko malo daje, i tako je uvijek bilo. Tek sto sam raspakovala kofere, pozelih da ih opet spakujem i zaputim se u nepoznato jer je cijena slobode mala kada je mjerimo u markama. Otisla sam u minus na svim mogucim racunima i osjecaj boemizma ne popusta. Pustila sam kosu, vjetar je mrsi, mirisem na neki skupi parfem cije ime ne znam, nosim kaput od kasmira i par novcica u dzepu. Gubimo se i ne slutimo. Govorimo, a ne mislimo. Nemoj lutati mili, jer nema povratka nazad. Ako nekad pozelimo da progovorimo o sebi, bez da to pravdamo postotkom alkohola u krvi, shvaticemo da zivimo besmisao i sve pustiti u kurac. Smijem se grohotom, smijem se tako glasno da svi cuju, smijem se i ne stajem. Zapisana sam u policijski blok i to me ne zanima.

Nece me san. Voljela bih zaspati. Trijezna. Bez maminih tabletica. Bez iceg. Od umora.

Nafuravanje da su piva i par dimova sve sto mozes uraditi da se osjecas bolje, gubi smisao naspram sranja kojih se sjetis iduce jutro. Odlucila sam da sutim i da kajanje pretvorim u nagon za jos, jer nudi zaborav i urlik uz neke pjesme, okruzen nekim ljudima, povezanost na momente koji ne obecavaju mnogo. Preskocis ispit i u poderanim stramplama hodas gradom, ne dolazis kuci, zbog stida straha i bijesa. Ponovo pakujem kofere jer me to spasava. Po povratku me ceka isto, besmisleni online razgovori, traganje za ljudima koji imaju stav, pa kakav god on bio, dok se ubjedjujem da suprotnosti moraju zivjeti i da me ne vodi bolesna potreba za preodgojem i dominacijom. We found love i Ima li undo za nju, nevjerovatno kombinovani, na istim nivoima trivijale i besmisla, daju video zapise proteklog vremena. Politicka situacija i dnevnik ne nude dovoljno da ih se vrati na prvo mjesto. Tumaram i odbacujem svetosti jednu za drugom, jer je tako lakse. Lupila sam glavom od zid i povratila gadosti jednu za drugom.

I onda jebi ga, on sigurno nece izabrati da vjeruje u sutra.

Odmotavaju se price, sto se prenose sa koljena na koljeno. Iznenadne promjene prouzrokovane prosloscu ne pomazu u nestajanju tragicnih slika, samo ih ozivljavaju. Dan, sat, boje, glasovi, ratno Sarajevo, duvanje po ulicama da izbjegnes bol, pucanj, vrisak, ruke pruzene, isprekidan glas, jauci, posljednje pjanstvo, nocne more i neizljecene traume. Jos jednom. Previse za malo vremena. On i dalje sjedi u uglu sobe, ne otresa zapaljenu cigaretu, ponovo jeca kao dijete, ponovo prica isto.  Ponovo trazi davno izgubljenu knjigu I oni su branili Sarajevo, tu ima tekst, ima i slika, bio je borac i izgubio je mnogo, nije heroj, jer nije u zemlji. I onda prestane, ja i dalje sutim. Prica o kafani Raguza. Rade Serbedzija, Sidran i on, sjede i piju, on recituje Hajjama. Zlatno doba zivota i vinjak  na stolu, sve je ostalo u casi, a sada je casa grijeh. Caj sa rumom nije za smirenje, leksilium je. Ludjak, vjerski fanatik koji je izgubio sve, a sve je raja, Miro i Momo, sto su pobjegli u Kanadu, i onaj vlah, cetnik, ime ne spominje, pljunuo bi ga da ga vidi, al' ne smje u Sarajevo, uvijek je bio pička. Prica kako pretrcava pistu, pita me znam li djecu od ovog, od onog, moja su generacija, kaze zna jer je i njima ganjo pelene i hranu. Al' jebo Titu, nije valjo, lagali ga najblizi cijeli zivot, a zbog njih je sve izd'o, zbog njih je majku sekiro, zbog njih je popio staru kucu na Bistriku... I dalje sutim, ne znam nista i nista osim njegovih kratkih, isprekidanih recenica necu znati. Modro oko ociju i poneki iskrivljeni osmjeh, gorcina i puno prica koje nikad nece ispricati, sad nema nista, osim Boga, osim bijesa, ostalo je samo neljudsko, ostala je mrznja. Mrzi me, jer zna, da idem u njegove stare kafane, zna da pijem, k'o sto je on pio, zna da me zora ispraca kuci, zna a nece da zna. Zna, a to ga boli, nije bog i vjera, ljubomora je. Zna da ce neko od mojih, biti njegov Sidran i Serbedzija, zna da ce neko od mojih biti Daco, a i da cu se slomiti ko suha grana, ako se zapuca, pa se kafane zatvore, i da ce onda moja djeca traziti ostatke razbijenih sjecanja, u drugim, u djeci palih boraca, u starim ulicama sa mirisom proslosti, i zna da tragedija nece prestati. Bojim se njegovih vizija, bojim se njegovih snova, bojim se buducnosti, i nasljednih osobina, bojim se da cu postati on, ako ovdje ostanem.

opet si nocas prekoputa, uvijek kad zelim, crvenis.
Od previse planiranja, nemam vremena da ostvarim planove. Nailazim na ljude koji me uspijevaju nasmijavati, tako da obrazi trne, i smijeh boli, a ne mogu prestati. Nekad to urade za pivu, nekad za pogled koji obecava, nekad za nista, tek tako. Ja ih onda sacuvam, tako sto ih od sebe sakrijem, k'o pare sto ih ne smjem potrosit, k'o investiciju za buducnost. Ne radim zabranjene stvari, proracunato razmisljam o svakom potezu, iako mi godi sto mogu upravljati, ne godi mi sto ne smjem zglajzati, jer znam da ce izazvati lavine prica i problema, sto vec postoje oni koje ne smjem razocarati. Otislo je daleko, sav egoizam mi se utopi u rijeci ,iskrene rijeci, ne mogu slagati, ne mogu presutiti, nikom drugom ne mogu vjerovati i ne smjem.
Hvatas me na dijelu da ne obecavam,
i to ne bi bilo strasno, da ne preispitujem davno utvrdjene sisteme vrijednosti, da moje buntovnistvo zivi i gori i da se ne bojim ljubiti ispred haustora, i da me ne brinu reakcije, i da i dalje sakrivam svoje pogane nagone za dominacijom uspjesno, da se ne otkrivam svakom rijecju pomalo, da ne ostajem onakva kakva jesam, bez stitova, bez feministickih postera i javnog linca svega sto nije u  okviru toga.
I nema razloga da brinem, da mozda ostacu sam, jer je dovoljno ono sto imam, jer vidim svijet ocima insana, i insani su oko mene, i hrane me zeljom da zivim, brisu razmeljanu maskaru, polizanim maramicama, i razumiju.  Znaju da ne odu kuci, iako ih ceka cijeli svijet od papira i linija, milimetarski tacnih crteza, da govore i slusaju.
Gledam kraj, ja vec imam sve to, odlazis, i to me ne plasi, reci cu da nije ljudski i reci cu da je ljigavo i pusticu da iz mene progovori nakupljeni bijes od ponizenja nevaznih ljudi i reci cu da se gonis i da mi ne trebas, i reci cu da si gadan i gadices mi se.
Na pravom uglu je dan, udisem, zrak je cist kao nekada. Trijeznim se u toploj kafanici kod Sebilja, zora ce uskoro prosetati mahalama, ja cu skinuti straple, ostati u haljini i zaspati grleci jastuk, vjerujuci da je ispravno sve, sto me cini sretnom.

Sjaj je poceo bledeti. Oni koji me ne poznaju ubjedili su me da postoji stvarnost za koju ne znam, da postoji niz istina koje ne mogu spoznati, da postoje emocije ko zive i koje su jace svakog dana a ja ih ne prihvatam kao svoje. Ko smo mi i zasto lazemo, vjerujem li da osmjesi ne znace previse, trazim li godinama, ono sto vec imam? ne razumijem svijet, previse komplikacija, previse razlicitih prica koje vode u haos. Sacuvacu te od sebe, i ako slabosti budu vidljive ja cu sakrivati, ako rijeci budu vodile u nepoznato, ja cu ih gusiti, ako se ikada pogledi susretnu i budu dovoljno nejasni da ludjacka pozuda poludi, reci cu ne. Spasicu te od sebe, jer sebe znam, jer tebe znam. Lazi su najljepse, sve dok ne saznamo da su lazi, nek traju zauvijek, nek nestanu u svijetu apsurda.