Ženska glava, muški taksirat

.


09.03.2017.

rijec

neizogovoreno slovo nije odsustvo moje misli Nego strah da postane fizicka Ne pitaj o ljubavi ne pitaj o nedostajanju Ne pitaj o dalekom domu Ne pitaj o pecini ni o rijeci Ja se skidam S droge S tebe S sebe A ti si sve od toga i u svemu Ne znam kako si postao gost u mojim celiijama Opravdala sam ti sva nedjela Ljubav je lijepa Volim sve sto dodirnes Pa sam zavoljela i sebe

02.08.2016.

sanjala sam vise od 23 dana

skocila sam u bazen pun hemije. lastom. zacepljene nozdrve, pokidani zeludci. skacem skacem, od tebe jace, jer sam programirana na trke. planinski vrhovi i rijecne doline. i kada sanjas. nisi me volio u ono vreme. spasite me od jubavi sto vise nije to. jebem ti racunicu. moram naci drugu kucu, nisam vise tvoja rucna. ja cu da vozim ovaj put jer san je jasan isaret. ko ti je ba drug? ja sam za aftera u kadi. jebo grupnjake. kad ja pomilkim ego, onda se ne spusta. radjam muskarce uz porodiljske muke. od bebe do mudonje. svaki put nema fule. kratko slatko. sebicna sam jer necu da pusim. sebicna sam jer volim da se lupim. jes mi dobar novi pubertet. svaka mi tuga romanticna. to znaci da si sretan. ti gudru ja cu ljubav pa se vidimo pizdo. ........... jebeno je kad te prevrne.

13.06.2016.

Ljubav i druga hemija

Izgubljeni drugovi zaboravljenog djetinjstva. Sve sam znala, osim da si dobro pribrana zvjer. Znači da smo isti. Iz tijesnih kalupa tuđih sujeta pobjegli samo dva metra uz brdašce i u ilegali stvorili iluziju o funkcionalnosti. Ja znam samo da se kočim i u panici razbacujem boje. Rečenice ne završvam. Oči mi bježe svuda po sobi. 68, pariz. Znam ja gdje završavaju nježni pogledi. I ne smeta mi. Ne moraš pristati da ti kopam po duši. To su moji rudnici znatiželje. I ne moraš se plašiti, jer želim da liječim a ne da ti disracionalizam logiku. Ringe ringe raja. Fizika u službi funkcionalnosti. Jebo nju, kad nema mekane, mirisne pidžame koja miriše na dom, i u njoj one koja svemu daje novi smisao, pa te pusti da joj pod dahom u 8 ujutro isfuraš ljubav. Izašli smo da tražimo hemiju. Ja sam vikala: hoću da volim. Oni su vikali: hoću da me voza. Nacrtala sam lampu koja pretvara svjetlo u mrak. Nisam znala da jesam, dok nisam. To nije izum. To je replika tvog mozga. Povratila sam šaku sluzi i bijele pjene. Dugo me je mučila. Konačno sam slobodna. Niko osim mene nema pravo na mene. Vraćena sebi. Moji su štekovi biseri rasuti. Grlim te u grčevitom spuštanju i pitam osjetiš li, čuješ li kako udaraju u gong, čuješ li muziku? Premala je kvadratura srca za više od jednog. If I ever lose reality only You will know where I am. Izgubili smo stvarnost kad smo shvatili da je nema. Možda sam to trebala napomenuti, jer je romantika priprosta filozofija u službi uhljebljavanja duše. Ma znaš ti to bolje. Meni je ime "sekunda u kojoj skontaš" a vi tražite minute. Zato niste pravi, ni ti, ni ti, ni ti. Ličite jedan na drugog kad patetikom molite da vas uzmem nazad, kasnite, poginjete glavu, sakrivate pogled, pričate uopšteno i mucate. Prenese me pa pomislim da je najbolji onaj kome bih iz ruke grickala heroin i topila ga na jeziku. A nije. Najbolji je onaj pored kojeg nema druge hemije. Do njega, ja imam svoje načine.

27.05.2016.

hocemo otkaze

Nema brćkanja i u japankama na ispite. Voli me život prikovat za Sarajevo kao oštar ekser u dobro star pod. Odveo me u kino u sred radnog vremena. Uzeli smo loveseats na foru. Moju naravno. I opet kao djeca. Izleti u pola filma, ima situaciju na poslu. Već 500 dana kao djeca. Dobar je loveseat za opružit se. Hoćemo li ikad završit? Kad narastem biću krimos kao babin direktor. Al' davaću dobre bajramluke jer nisam papak. To je na čaršiji važno. Ja sam sve zaboravila osim: "pa upravo se svetim". Možda je sve što znam potpuno nefunkcionalno, ali najviše me od sebe čuva.

06.05.2016.

ljigavcu

Život te podsjeća na tvoja nedjela i tjera da se u kontinuitetu kaješ. Najniža stepenica ljudske gadosti je potreba da provjeriš ljubav dodirujući ono sto ti ne pripada. Ja sam igrala tu igru. Slagala sam da ne volim, da mi ne znači i da je loš. Bila sam bijesna, ljuta i razočarana. Mislila sam da je sve u mišićima i rockandrollu. Htjela sam vratiti. A nisam uspjela. On nikad neće znati, a ja cu svaki put kad mi neki okidač osvježi sjećanje upasti u agoniju. Ovo tijelo je samo skrnavljen oklop duše koju nikad nisi uspio dohvatiti. Sada znam i zašto. Preplitko je za mene tvoje duboko.

01.05.2016.

magical bunny

Čarolija počinje vožnjom na kočiji sa nevidljivim konjima. Brzo i grubo kroz šumski makadam, kroz spuštene oblake bijelog dima, plašimo zečeve svjetlima mehaničke budućnosti. Možemo li mašine moderne koristiti za povratak praiskonu prvog čovjeka? Obuzimaju me različiti duhovi. Duh strasti dok nečije snažne ruke iz mene istiskuju nemire. Duh prijateljstva dok je gledam u oči i vrištim. Duh divljenja dok mi leteća svjetla stvaraju kosmos iznad glave. Duh pobožnosti dok osjećam Jednost cijelim svojim bićem. I duh darovanja i duh dobrote. Svaki me zgrabi za ramena i odvede na svoju planetu. I tako dok mi ne izmore biće - sposobno samo za san. Čula sam da me zovu da pređem na drugu stranu. Oduvijek znam da mogu. Trebalo je samo prestati osuđivati one koji ne mogu. Nikad jutrom nisam ljubila zemlju. Nisam znala kako je mirišljava i mekana rosna trava. Nisam znala da na sitnom kamenju raste najnježnija mahovina. Nikada nisam pokušala gledati u sunce bez naočala. Pogrešne su bile sve moje pretpostavke o ljubavi. Konstantno je tražiti kao naknadu štete, zavaravajući se da je dajem kroz patetiku, ljubomoru, bijes i vrisku. Otišla sam iz šume, ali je čarolija ostala živjeti u meni. Nikad mu prsti nisu bili mekši, dah topliji a poljubac ugodniji. Tjelesni oklop moje duše bio je dat na povjerenje. Dobila sam sve. Iz šume sam donijela mir u našu postelju. Zvučao je kao psihodelija iz cd plejera pored kreveta, koji je izabrao za nas da nam prati pokrete. Plešem. Plešem. Plešem s tobom, ljubavi.

15.04.2016.

the song was I

Je li Sarajevo lijepo samo kad je sunčano ili sam ja hronični meteoropata? Između sati pažljivog izučavanja perenijalne filozofije i thc terapije, ostane vremena samo za mutnu misao o poziciji mog jastva na orbiti zivota. Ta sekunda je nevažna i potpuno zapostavljenja. Kad se desi, ja samo sačekam da prođe. Jer sreća je zapravo putovanje ka sreći, a lociranje sebe na tom putu samo nam oduzima vrijeme. Sarajevo je lijepo. Zeleno. Cvjetno. Slobodno. I ja sam takva. Njezna, ali otresita. Jedan Dedo me naučio da se sve što je'dobro' mora zaganjat. Ja ganjam. Ja sam ganjač dobrile. Sarajevo je mirno. Ali i razdragano. Ne bole ga rupe u asfaltu i losa infrastruktura. I ja sam takva. Jedan Medo me naučio da možeš voljeti iz daljine. Povremeno se ogrijati na vatri strasti i opet živjeti svoju stvarnost ne pristajući na kompromise. Mogu da te volim jedan vikend, onaj koji ću ja da biram. Ima nas kao nomada, puno nas je i lutamo. Nismo izgubljeni. Samo se ne želimo skrasiti. Jer bi to značilo ugasiti vatre znatiželje. Tiskamo se po čudnim stanovima. Eksplozije nekontrolirane ljubavi. Mi smo plivale u četri vode, pa se ulile u jedno more. Toplo i bistro more. Mislila sam da sam ja odlučila da vjerujem, ali shvatim da je Energija odabrala mene. Omotala mi srce mirom i sigurnošću. Čovjek je misao. Misao o mišljenju, o voljenju, o željenju. Ostalo je iluzija brzokrećućih elektrona oko jezgre, što je zapravo prazan prostor. Što je ništa. Ja sam misao o sebi. Ta me spoznaja usrećuje. Mogu biti što god želim. Možda čak i izliječiti meteoropatiju.

31.07.2014.

.

nema

10.07.2014.

knife i 'tice

I felt like there is nothing but one option. sink in perfect Sarajevo morning, absorb the silence and lack of stupidity. live for now. everything else is a dream. my well directed lucid dream.

25.05.2014.

dnevnicke malverzacije

Kako uopce ikog boli kurac? odjednom su svi ljudi pravo dobri. sunce i vijecnica, 17 godina uplakana. n i ja u zanosu govorimo o novoj generaciji opozicije sto isplivava iz blata sarajevsjog bosnjakluka i poganog elitizma. Svi ljudi koji su znali ko su, sta su, gdje stoje, svi ljudi koji su imali stav. ljudi koji su pljuvali. koji se nisu stidjeli toga da pripadaju necemu drugome. to smo bili mi. to su bili nasi prijatelji. samo takve ljude smo mogli voljeti. ova generacija sto je rodjena u usranom ratu pubertet je prozivjela na pricama o starom sarajevu. spavanje u parkovima i milicija. jebem ti jugu. i jebem ti titu. spavamo i mi po parkovima, cugamo po zabitima, hodamo evropom k'o da nam je avlija, a dunjaluk mahala. napusite se kurca. samo znaju preseravat'. mi zivimo. zivimo ko carevi. pravo nam je dobro. psujemo drzavu. psujemo je na razglas. ovo je svakako anarhija. ili neki novi sistem gdje drzava postoji samo da ti uzima pare i otezava, a narod se samoorganizuje ko u mravinjaku. ovo je savrsen primjer funkcionisanja bez da je iko odgovoran. nek nemamo strukture. postajem pristalica neo maltuzijanizma. neka pocrkamo. pa sta? zar smo neka vazna civilizacija koja ima sta ostavit'? zar ce za nama zaliti naucinici i umni, stotinama godina poslje? kako uopce ikoga zanimamo? kako mene zanima bilo sta osim vlastite guzice? ne bih da sumnjam, ali moram. alturizam je izlizan k'o kurvina picka. ako prestanem gledati tv - odjednom necu znati nista i nista me nece pogadjati. samo prestanes gledat' tv. mi smo izabrali da znamo za tudju muku. mozda smo zbog tog insani. sarajevo je lijepo samo kad je suncano. mrzim kisu jer sve sve pretvori u sivu baru punu nesretnih izgladnjelih zaba.

11.05.2014.

brze odluke

citam nevrijednu knjigu i nalijecem na jednostavne recenice za koje mi se ucini da vrijede. o jednom liku koji je putovao amerikom i europom i svirao sa bendom. ne privlaci me peksinluk i testosteron. djecaci citaju ove stvari da se nafuraju. djevojcice ih citaju da zadive djecake. simple as that. kada sam putovala, nisam zapisivala. uvijek je bilo tako dobro da nije bilo vremena. zasto uvijek zavrsim na istoj pretpostavci da samo sjebani ljudi mogu napisati dobre stvari? ja sam najsretnija osoba koju znam. therefor - i should stop writing.

16.04.2014.

Berlin ate my soul

Sloboda. Bacam se po podu uz lolobriđidu idu i vristim dok mi tjelom prolazi dvije lite ruma i amfetaminska groznica. Sloboda. Ljubim i volim. Zasto zivot mora biti sapunica i je li nas hbo sjeb'o toliko da kopiramo iz epizode u epizodu zeleci da sve tako jednostavno kao na ekranu ili je hbo slika onoga sto ljudi rade. Mekani kreveti veliki bijeli stanovi nepoznati gradovi i ljudi. Zasto se bobamo ako poslje odemo spavati? Zene su komplicirane. Muskarci su komplicirani. Djeca su komplicirana. Macke i cuke i svijet. Razumjecu sve kad ne budem zudjela za spoznajom. ............................................................ ..................................................... .............................................. Ja sam samo htjela da me strastveno sazvaces, razbacas mi dusu po coskovima sobe, usises svo nezadovoljstvo, pokazes mi svijet 10 godina stariji. Svi su me imali ti ces me ozeniti. Ne znam ja dovoljno termina da opisem kako magle mogu razjebat um i ne znam koju rijec koristimo za stanje u kojem sav smrad svijeta zamjenis zamisljenim pogledom pod mekanim dekama neba i posmatras kako se rijedi kosa od usiju na gore i usne trzaju u osmejh dok spavas. Rekla sam da hocu erotiku i da razmjenjujemo tjelesne tecnosti a ko zadnja pizda sam se ususkala u krevet blizu tebe dok je najludji grad panka droge nebesko plavih kosa i izbora svirao tako glasno da nisam mogla ni zaspati.

14.04.2014.

.

my mind is destroyed by some weird chemicals called love.

24.02.2014.

Moze li voz biti dom?

Dugo je trajao put. Budile se u tudjim kucama, slusale price, prolazile kroz ulice raznih gradova, gledajuci sve sto nije nase, da bi na kraju nasle sebe. Sarenilo Amsterdama i prekrasne krajnosti. Historija koja govori za sebe umotana u ljepote sloboda i pismenosti. Negdje izmedju, u Hamburgu na zaledjenoj Elbi sjena proslosti, kulture i jedne mladosti. Zalazak sunca prema Kopenhagenu i price o covjeku koji se ne moze snaci nigdje drugo osim u svojoj sigurnosti. Vrisak djece, kineski restoran i nostalgija. Mala sirena, koju su ti isti kinezi iznajmili da se dive obicnosti, stajala je i cekala na poglede znatizelje. Ja sam bila znatizeljna da cujem price davno izgubljenih rodjaka raseljenih po svijetu i ocima mladica vidjela djecaka, koji je nekada sa mnom trcao u dubokoj travi po blagajskoj bari. U muzeju u Geteborgu sam se divila umjetninama koje nikada prije nisam vidjela, tuga i zavist izmjesani sa neizmjernom srecom; Sarajevo vise nije imalo muzej, ali bilo je u muzeju – Sven Erixsoni kujundžije – Street in Sarajevo, odmah pored Rembrandta. Jeza koja nije imala ime. Otvorim oci u Oslu, kisan dan i mamurluk. Prevrcem po bliskom sjecanju. Mislila sam da je dovoljno da vidim sto sam vidjela, a onda sam gladnija za vise. Slusam neko savrseno mlado bice sa savrsenim zivotom, ali i vlastitom nesrecom. Stvar percepcije. Gdje sam bio ja, kad si bio ti? Sve se miksa i pomalo gubim zivce. Budim se u Stokholmu. Brodica nas vodi prema rasutim svjetlima. Trudim se da pamtim. Ne smijem zaboraviti. Opet cemo doci tu. Zivjecu tu. Moja djeca ce trckarati po muzejima, ja cu citati knjige i govoriti tri strana jezika. Noc. Ahen. McDonalds. Kako donjeti svoju kulturu, kako se zbog ljubavi lahko odreci onoga sto mislis da je tvoje? Imamo li identitet? Jesmo li sigurni u njega samo kada ne dolazi u iskusenja, vrijedi li ga cuvati, makar placali cijenu preispitivanja? Luksuz Ciriha, prostrani stanovi, tehnologija, emancipacija i cudna sjeta u ocima mladih zena koje znaju sta hoce. Ne mozes imati sve. Izbori su teski u svijetu u kojem tudje uvijek bolje. Probudicu se u Sarajevu. Strah me je onoga sto cu vidjeti. Moj grad, jedini koji mogu nazvati svojim gori. Ja nisam tu. Ne svjedocim historiji. Valjda vrijedi svjedocenje svemu drugome.

19.01.2014.

kerima

Cugali smo u Brnu vise nego inace. Cugali smo svuda, u svim kafanama, klubovima, krcmama, u svim rupama, zabitima, cugali smo dan noc. U jednoj od tih svih blesavih rusevina smo pili najvise. Imrih. Znali smo gazdu. Talili se za travu, slusali cesku muziku, jeli lose smrdljive meze I bili potpuno predani tome da moramo ostvariti ludilo svoje mladosti. Ja sam slucajno naletila na Dzamonjin tekst I kontala kako zivim u nekom drugom vremenu ono sto je on znao tako davno dobro opisati. Ostajali su tragovi nas, kako su I njegovi tragovi ostali. Neka citaju djeca, neka znaju sta ne trebaju.

11.01.2014.

evaluacija

Pizdim. Ne onako kako pizdim inace. Bacam flase kroz prozor, urlam i razbijam. Kidam zavjese i ostajem bez glasa. Izgledaju li tako nakupljene frustracije? Pomalo mi se gadi tvojih previse godina i patoloski odnos koji samo ja uocavam. Kako objasniti ako je ono sto se desava izvan granica tvog vokabulara? Zelim da te povrijedim, primjeti me. Ne igraj se sa mojim egom, pusti da bude po mom. Zaboravila sam reci koji mi je najdrazi pogled u ovom gradu. White. Pure. Magla. Nervira me jednostavnost i savrsenstvo. Seks je precjenjen samo ako je los. Titraju mi noge, izludjuje me monogamija. Hocu s tobom. Opet mi reci koliko imas godina, mogu da povracam puna vakumiranog bijesa. Saberi sve ove noci u jedan momenat, kako bi ga nazvao? Druga mladost. Odbijam odgovarati na pitanja koja nemaju smisla. Ljubim te trijezna i po tvojoj uputi pisem o tome. Netaktican. Zasto je za mene bolje ono sto me izludjuje? ... Najgore noci pretvaramo u najljepsa sjecanja. Mogu i da placem i da se smijem istovremeno. Htjela sam da otvorim oci i da vidim tebe. Nije kome je namjenjeno nego kome je sudjeno. Seks je precjenjen kad nije potpuna predaja. Opet magla. Ko za nas bira sobe u kojima se budimo? Nema tragova na tijelu. No regrets. Uskoro odlazim i jedino sto me brine je strah da nikada do kraja necu izgovoriti sto je trebalo biti izgovoreno. Nemam vremena za duge recenice. Nema vremena za zareze. Vrijeme racunamo drugacije. Sve sto ovdje ostane, tu treba da ostane. Kada odem treba da odem. Kosmos ima plan. Ili se samo tako pravdamo kad ne mozemo ostvariti svoj? ... Svjesno upadam u provalije svog uma. Snovi su predskazanja dana koji se radja. Maglovite zore. Maglovite spoznaje. Pronadji me u mraku. Pronadji se u mraku. ... „Mozda vas je voljela jer predstavljate jednu sasvim privlacnu vrstu cudaka. A u drugu ruku mozda vas je voljela jer vas je vrski mnogo sazaljevala “ ... Previse je sjebanosti u ovom tijelu. Previse je svga. Sitnih briga i velikih briga. Previse bukovskog i santica, previse kontrasta, previse zelim i ne zelim, previse je zivota u ovom tijelu da bi mogao zaista ziivjeti. Gubili smo mi noci i vise od veceras. Ali nekad smo znali da je gubiti noci smisleni dobitak . vise nema naivnosti. Sada analiziramo i znamo. Snimicu ove dane pohranicu ih u arhivu svoje patnje. Koliko puta pozelih reci da volim koliko jutara, budjenja, koliko snova? Oprosti mi sto ne znam izabrati prave rijeci, oprosti sto kad najvise zelim ostanem hladna i oprosti sto te ne znam razumjeti. Oprastam sve. Ako mogu ja- mozes i ti. U ovom ludilu izgubljenih istina ostace mi samo jedna. Ti. ... Pocela sam pisati pjana, pa se ujutro izbezumim i prepadnem vlastitih misli. U meni nesto vec danima titra, tesko utisam glasove koji me zovu nazad. Htjela bih da odem. Vrijeme je da odem. Repeticija. Haos. Ne nedostaje mi dom. Nedostaju mi ulice. Ne nedostaju mi ljudi. Nedostaje mi mir. Ne treba precjeniti vrijeme ovdje. To je mix dovoljno novca, previse slobode, dostupnosti, novih ljudi i naivnosti. ... Povraca mi se od tvoje nemogucnosti da skontas. Povraca mi se jer vrednujes smece. Mi se ismijavamo tvojim izborima. Nikad necu gledati sazvjezdja i zaboga biti u prekrasnoj harmoniji sa prirodom. Budi u harmoniji sa sobom. Koji ce tebi kurac bilo sta od ovog sto ovdje imas? Krkan. ... u jednom momentu frustracije dosegnu vrhunac. jednake su orgazmu samo u minisu. vreme je da palimo.

30.11.2013.

brno

Koliko je prekrasno znati da znas i da je stanje pravo, dobro je i cisto, slika je jasna i kada su oci sklopljene. Sve sto covjeka cini covjekom je u savrsenoj harmoniji, jedni drugima uronimo u svijetove i proslost, govorimo razumljivim ljudskim jezikom i pruzamo dovoljno ljubavi jer znamo da ce ove noci jednom postati sjecanje. Zivimo san.

13.07.2013.

tajna

Mirisi pokajanja nad Sarajevom dok se vucemo sokacima starih grijehova. I onda te sretnem i pomislim, pa zar smo mi oni koji su pobjegli jedno od drugog svojim sebicnim niskim strastima, zar smo nekad voljeli zore sakriveni ispod jorgana, sa losim zadahom u ustima, bez planova u ulici kojoj zelim zaboraviti ime, koju zaobilazim jer je previse, jer do jedne mjere mogu da se sjecam a poslje se samoregeneracijom obnavljaju osjecaji, ranjavaju i lijece sami sebe. Ja ne znam nista o zivotu, tope mi se nervi od previse misli, imaginacije su prejasne slike buducnosti koja nece doci. Ja stvaram likove i zaljubljujem se u tu sliku. Od svakog pravim ono sto zelim da bude, pa i od tvog zbunjenog pogleda slazem slagalicu koja odgovora mojoj isplaniranoj verziji naseg sutra. Ti si je ljubio jedne noci u istoj ulici, istom stanu, istom mjestu, spomeniku moje predanosti, povjerenja i tuge. Drzao si joj ruke i govorio da je zelis pored sebe, saptao joj slatke rijeci koje su put do poganstva muskog. ja ne znam nista o zivotu, ali znam o tebi. Moli me da ti oprostim, jer su sada dani kada se oprasta, cvrsto me povuci u svoj svijet i ne daj mi da maknem, ljubi me dok mi usne ne poplave, ubjedi me da smo isti i da iste greske pravimo. Vrati me ispod jorgana u zimsko jutro kad nista osim tisine nije bilo vazno.

07.01.2013.

Kako je „pravo“ povjerovalo meni?

Ne pišem. Ne jer nemam šta reći, nego jer me je strah. Vrijeme mi je pokazalo da kada čitam o starim iskrenim emocijama, predaji i ljubavima, nosim kiseli osmjeh znajući da od toga danas nema tragova, da se tih osjećaja ne sjećam, da su bili trivijalni i nepotrebni, još jedna od faza sazrijevanja. Ako sudbina ponovo učini isto, to će biti dokaz da postoji zaluđivanje i nerealne maštarije o svijetu za koji vjerujemo da postoji, a on bitiše samo u našim mislima i nema nikakve veze za realitetom. Raznim sam putevima hodila, nebrojno mnogo ljudi srela i od njih učila, velika očekivanja i velika razočarenja. Hrabro sam odustala od nemogućeg i vratila se u svoj svijet, možda mali, ali sam ga učinila rajem za adolescentsku dušu. Rekla sam jednom „ Jedna mala nada bila je sakrivena na dnu Pandorine kutije. Ono pravo će vjerovati tebi. Ako ne vjeruje onda nije pravo“ Bilo je. Bez puno pitanja, bez srkleta, bez suza i opravdavanja, pravo je vjerovalo i ja sam njemu vjerovala. Moj mali savršeni kosmos, odmor misli, spokoj duše. Predati se momentu bez predrasude da ti neće biti dovoljan. Oni koji su trebali biti tu, bili su. Naplatila sam dugove. Kad ne budi vrijedni, od njih ću odustati, a doći će novi čuvari moje savjesti. Neka sva tuga, briga i boli budu cijena za sekundu mira. Neka padnem, izgubim se na putevima gospodnjim i uništim dobro-ne znajući ga prepoznati, samo ako ću kada ostanem sama, u sebi vidjeti diva i snagu da krenem ponovo. Pustila sam karmi da pojebe zlocastu djecu.

08.10.2012.

cardas

Prepoznala sam haos kada sam shvatila da mi rijeci nemaju znacenje. Prozivjela sam bajku bez da sam zapisala i jedno slovo. Pustila sam da se istine izmaknu, pustila sam samo da osjecam, bez da pamtim detalje i da se za njih ljubomorno vezem. U jednom momentu sam bila dovoljno daleko da mi nista ljudsko nije znacilo, potpuno ponizena njegovim prisustvom, u njegovom savrsenom svijetu, savrsenom gradu, savrsenom stanu, potpuno otudjen od emocija, koje sam naglo donjela i razrdrmala cvrste zidine muskog ponosa. Pazljivo je slagao novac na sto, pazljivo sipao fino vino sa vrha police, brisao podove, pravio mi kafu, sutnjom ostavljao prostora da slozim haoticne misli. Uzimao je previse od mene, osjecala sam kako ga cuvam, posesivno, ljubomorno, ne dajuci ni sekund nekome drugom, osjecala sam kako sumnjam u sve, moleci se za sekunde nase istine. Ponovo smo stajali na zeljeznickoj stanici. Ja sam ponovo odlazila, ali ovaj put ostavila mu sve. I kajanje, tugu, nerazumjevanje, nepravdu i svu bol koju sam mogla prozivjeti ovdje. Ostavila sam mu sva pitanja na koja nisam mogla naci odgovore i zaduzila da traga za sobom. Ponovo zivi u kompjuteru. Ja sam ispred. Ne spremna da se mjenjam, ogorcena na kompromise i muskarce koji nisu on. Ponovo pusim kutiju cigareta dnevno i pijem previse. Citam i razmisljam. Buljim u prazno i trudim se da razumijem ljude oko mene. Uspjehe sam nizala na svim poljima osim upoznavanja sebe. Izgleda da je on moje puteve samo zamrsio. Ponudio mi nesto novo i probudio u meni vulkane emocija koje su spalile zadnje atome razuma. Vidjela sam ga kako sjedi na tunelu i gleda u most dok se svjetla grada pale, vidjela sam ga kako se nasmije kad prodje pored postera Indije, popije malo, jede kokice, spava. Vise se ne smije isto, sjetio se starih kompleksa, ponekad bijesan i razocaran bulji kroz prozor na kojem sam pusila cigaru prije spavanja. Ponovo sam. Ponovo sama. Na dva kraja svijeta. Na dva kraja ljubavi.


Stariji postovi

<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

LINKOVI:
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
18848

Powered by Blogger.ba